novi vek
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

ČARLS II (1660-1685)

Ići dole

ČARLS II (1660-1685) Empty ČARLS II (1660-1685)

Počalji  Admin Sub Okt 10, 2009 1:56 pm

ČARLS II (1660-1685)

1. kraljeva ličnost

Kada je stupio na presto Engleske Čarls II imao je 30 godina. Bio je najstariji preživeli sin Čarlsa I i francuske princeze Anrijete-Marije. Proveo je teško dečaštvo i mladost u gradjanskom ratu i izbeglištvu u Francuskoj i Nizozemskoj. Ova iskustva učinila su da se razvije u samopozdanu ličnost. Umeo je da proceni ljude i upravlja njima. Bio je visok, atletske pojave i duge crne kose i malo je ličio na tipičnog Engleza. Kao i njegovi prethodnici na prestolu bio je sklon uživanjima i na dvoru se vodio raskalašan čivot koji je jako odudarao od puritanske strogosti koja je vladala u vreme revolucije. Čarls II je državne poslove radije prepuštao svojim savetnicima. Kada bi ga nekako ulovili izmedju šetnji, kuglanja, tenisa i udvaranja damama i dovukli na sednicu saveta on se dosadjivao. Retko je uzimao reč - puštao je savetnike da raspravljaju dok se on igrao svojim psima. Oženjen je iz političkih razloga portugalskom princezom iz dinastije Braganca, Katerinom. Ova "ženica iz portugalskog manastira" malo je privlačila kralja i često mu je služila za podsmeh. S njom nije imao potomstva. Uživao je u čitavom nizu ljubavnica i s njima izrodio 14-storo vanbračne dece od kojih je najznačajniji bio Monmaut koji će načiniti više pokušaja da se dokopa prestola.

2. restauracija monarhije - verska restauracija - Klarendonov zakon - državna uprava - Klarendon - kabala - jačanje katoličanstva na dvoru - pregovori sa Lujem XIV o pokatoličavanju Engleske

Sam proces restauracije monarhije imao je dva perioda. Tzv. Prvu restauraciju (april-decembar 1660) sprovodio je u delo prezviterijanski parlament izabran pod Monkom a Druga restauracija je delo Kavaljerskog parlamenta koji je zasedao čitavih 18 godina (1661-1679).
Po stupanju na presto Čarls je shodno obećanju koje je dao u Bredi proglasio amnestiju. Medjutim za one koji su osudili njegovog oca Čarlsa I nije bilo oproštaja. Njih 11-oro je pogubljeno.
Prezviterijanski parlament je umesto republikanske "otvorenosti za talente" ponovo na položaje vratio pripadnike aristokratskih porodica. Kavaljeri, ogorčeni progonima, gubitkom imovine i boravkom u emigraciji zahtevali su i naknadu materijalne štete. Medjutim, u Monkovom parlamentu još uvek je sedela prezviterijanska večina koja je uspela da ove zahteve otkloni. Rojalisti kojima je izvršena direktna konfiskacija imovine uspeli su da povrate izgubljeno. Medjutim oni kavaljeri koji su upropaščeni teškim globama republikanske vlade ostali su kratkih rukava. Tako je izvršena "socijalna restauracija". Ostalo je još pitanje anglikanske crkve tj. "verske restauracije". Prezviterijanski parlament je ovo pitanje odložio u varljivoj nadi da neće doći do ponovnog uspostavljanja episkopalne crkve.
Nisu uvidjali da posle političke i socijalne restauracije nužno dolazi i verska.
Mere parlamenta nisu naišle na otpor izuzev neuspelog ustanaka koji su pokušali da dignu sledbenici "Petog carstva" januara 1661. godine. To je poslužilo vladi kao izgovor da pobije više republikanskih veterana koji nisu prihvatali novi poredak -time je zapečaćena mogućnost povratka vojne diktature.
Posle ovih delimičnih promena raspušten je Monkov parlament. Izabran je novi "kavaljerski parlament" u koji su ušli pripadnici porodica lojalnih dinastiji. To su bili vrlo mladi ljudi koji će tek posle decenije sedenja u parlamentu steći punu političku zrelost. Ovaj parlament je zadao odsudan udarac puritanizmu. Najpre je raspuštena vojska. Kralj Čarls II je po prirodi bio apsolutista i militarista ali mu je smetala velika stajaća vojska snažno zadojena puritanskim i "sektaškim" idejama. Mornarica "plavi kaputi" je ostala jaka - čak 100.000 ljudi ali je kralju više smetalo 10.000 "crvenih kaputa" kopnene vojske koja je raspuštena.
Tada je usledio drakonski Klarendonov zakon (Clarendon Code). To je bio čitav niz odredbi koje je kavaljerski parlament doneo u razdoblju 1661-1665. usmerenih na jačanje anglikanske crkve i potpuno slamanje prezviterijanaca. Zakon je dobio ime po Edvardu Hajdu erlu od Klarendona tadašnjem premijeru i piscu najčuvenije savremene istorije engleske revolucije. Treba reći da je naziv sasvim neopravdan jer je Klarendon kao i kralj zagovarao tolerantniju versku politiku. Klarendonov zakon činila su četiri zakona:
1)Akt o Korporaciji (Corporation Act) iz decembra 1661. kojim su sve službe u lokalnim organima vlasti bile poverene samo onima koji pripadaju anglikanskoj crkvi.
2) Akt o jednoobraznosti (Act of Uniformity) iz maja 1662. ponovo je stavio na snagu Knjigu opštih molitava i otpušteno je iz službe 2.000 puritanskih sveštenika i upravnika škola koji su odbili da u potpunosti priznaju Molitvenik.
3) Akt o Konventu (Conventicle Act) iz maja 1664 . predvidio je kazne za sve one koji pohadjaju bilo kakav verski skup izvan Anglikanske crkve, propovedaju na takvom skupu ili iznajme zgradu za njegovo održavanje. Prvi i drugi put se za onoga ko načini ovakav prestup predvidjala kazna zatvora, treći - izgnantstvo a četvrti - smrt.
4) Akt o pet milja (Five Mile Act) oktobar 1665. Po ovoj odredbi se sveštenik ili učitelj nisu smeli približiti u krug od 5 milja od nekog grada pre no što se izjasne da neće nikada zagovarati mogućnost promene uredjenja u državi ili crkvi. Pošto su puritanske zajednice bile smeštene uglavnom po gradovima ovo je predstavljao veliki udarac za njih.

Sve do Slavne revolucije 1688. Klarendonov zakon je do kraja sprovodjen. Njegovi izvršioci bili su lokalni magistrati koje su sada činili anglikanci ogorčeni postupkom prema njima u Kromvelovo vreme - mnogi mesni upravljači su provodili dobar deo svog službovanja upadajući iznenada na ponoćna okupljanja prezviterijanaca i loveći učitelje i propovednike. Veliki broj plaćenih doušnika je radio isti posao. Stotine propovednika i verskih zanesenjaka su završili na vešalima. To je nanelo udarac puritanizmu od koga se neće nikada sasvim povratiti - naročito u pogledu političkog uticaja.
Prezviterijanci su, izgubivši status državne crkve postali samo jedna u moru nepriznatih sekti. Mnogobrojni prezviterijanci iz redova plemstva su pristupili anglikanskoj crkvi ne želeći da izgube politička prava i društveni položaj. Odani su ostali jedino sitni buržuji. Da bi izbegli progone mnogi prezviterijanci ali i pripadnici drugih sekti poput kvekera su se iseljavali u Ameriku. Puritanizam je ipak ostavio vidljivog traga na duhovnom životu i mentalitetu Engleza. To se očituje u raširenoj sklonosti čitanja i tumačenja Biblije medju svim slojevima stanovništva, samokontroli, rezervisanom držanju i melanholičnoj prirodi ljudi, samoinicijativi u privrednim pothvatima. Puritanske ideje će ponovo oživeti tek u XIX veku.
Kao reakcija na dugotrajni i burni period verskog zanesenjaštva i raspri oko religije javili su se u izvesnoj meri verska indiferentnost i racionalizam. Medju engleskim državnicima neće biti više duboko religioznih ljudi poput Kromvela i njegovih savremenika. Racionalizam i odsustvo verskog fanatizma biće jedan od činilaca koji će omogućiti razvoj prirodnih nauka i racionalističke filozofije u Engleskoj u vreme poslednjih Stjuarta. U svakom slučaju zagriženi i disciplinovani puritanci postali su dosadni i nepoželjni u visokom društvu koje se posle dugogodišnje vladavine strogih vernika okrenulo veselijem i raspusnijem životu.
Ubrzo posle usledio je Klarendonov pad. Rat sa Holandijom doneo je malo uspeha. Kralj je bio kivan na njega zbog braka sa Katerinom Braganca. Pošto je Klarendonova ćerka bila udata za Džemsa svi su u njemu videli budućeg kraljevskog tasta i to je budilo strah i zavist njegovih protivnika kojih nije bilo malo.
Posle Klarendonovog silaska s političke scene, 1670. godine nastupile su značajne promene u državnoj upravi. Kraljev Lični savet (Privy Council) iz vremena Tjudora zadržao je svoju izvršnu vlast ali je počeo da gubi na značaju. Obrazovan je jedan uži krug ministara nazvan Kabala. To je bio tek korak ka pravom kabinetu. To nije bilo jedinstveno telo gde pojedini članovi nisu bili odgovorni za delatnost svojih kolega. Parlamentu nisu uopšte odgovarali za svoj rad sem u slučaju neposrednog i ličnog napada - postupkom istrage (Impeachment) ili Akta o proveri (Test Act).
U verskom pogledu kralj je naginjao katolicizmu. Njegova majka Anrijeta Marija bila je odana katolkinja i pokušavala je da ga obrati u rimsku veru dok je bio u izbeglištvu. To joj nije pošlo za rukom prvenstveno zaslugom Klarendona i drugih ljudi iz njegovog kruga koji su shodno želji Čarlsa I mladog kralja čvrsto držali u anglikanskoj veri. Kraljeva sestra Anrijeta vojvotikinja od Orleana, koju je mnogo voleo, bila je katolkinja. Kralj bi verovatno načinio ustupke engleskim katolicima ali je morao da odustane od toga jer bi ga to dovelo u sukob sa parlamentom. Čarls II je u toku 1662-63. ušao u pregovore sa papom i francuskim kraljem Lujem XIV sa ciljem da vaspostavi katolicizam u Engleskoj. Ritual anglikanske crkve trebao je da bude izjednačen sa rimokatoličkim s tim što će u misu biti uključene u misu i što će se pričest deliti u oba vida. Engleska crkva priznala bi papu za poglavara s tim što bi uživala izvesnu autnomiju sličnu galikanskoj crkvi u Francuskoj. Od Luja XIV očekivao je vojnu i materijalnu pomoć u ostvarenju te namere.
Pregovori su vodjeni u strogoj tajnosti i otegli su se nekoliko godina. Papa nije imao razumevanja za polovično obraćenje kakvo mu je Džems nudio a strahovao je da će se sve razbiti o otpor parlamenta. Čarls II se upleo i u politički savez sa Francuskom -tajnim ugovorom u Doveru (1670) obećao je Luju XIV da će se obratiti i sebe i svoje podanike u katoličanstvo i povesti rat sa Holandijom. U rat je ušao 1672. godine. Verovatno se tajno pokrstio. Antikatoličko raspoloženje u zemlji bilo je trajno i veliko. Čarls je pod vidom Akta o oproštaju (Act of Indulgence) pokušao da položaj katolika učini snošljivijim shodno svojim obećanjima Luju XIV. Parlament je odlučno bio protiv te deklaracije pa se njegov odnos sa kraljem pogoršao. Kralj je bio primoran da se odrekne deklaracije dobivši zauzvrat od parlamenta krupan kredit. Naslutivši šta se krije iza kraljeve želje za verskom tolerancijom, sledeće 1673. parlament je doneo Akt provere (Test Act) po kome oni koji nisu pripadali anglikanskoj crkvi nisu mogli dobiti ni civilnu ni vojnu službu. Čarls II je shvatio da je bolje da odustane od namere de Engleze prevede u rimsku veru. Njegov brat i budući kralj Džems nije izvukao nikakvu pouku pa je od 1674. preuzeo ulogu katoličkog eksponenta u Engleskoj. Prva kabala na čijem čelu je bio erl Šeftesberi pala je posle sukoba kralja i parlamenta oko verske tolerancije i uvodjenja Akta o proveri.

4. Denbijeva vlada - Outsova (papistička) zavera - jačanje antikatoličkih raspoloženja u narodu - podela na vigovce i torijevce - sudski proces

Šeftesberija je nasledio Tomas Osborn grof od Danbija. Ova vlada se odmah suočila sa negodovanjem javnog mnjenja koje su podstakle vesti da je kraljev brat i prestolonaslednik Džems vojvoda od Jorka katolik. Na otpor je nailazila i profrancuska spoljna politika. Denbi je uspeo da otkloni ovo nezadovoljstvo bezuslovnom podrškom anglkanizmu pošto je odobrio kaznene zakone za pripadnike druge vere. Ispoljio je neprijateljstvo prema Francuskoj i prestolonaslednika Dčemsa venčao sa Holadjankom Marijom iz vladarske kuće Oranskih koja je važila već 100 godina kao zatočnik protestantske vere. Uprkos ovim potezima Denbi se nije zadržao na vlasti. Otkrivena je septembra 1678."paklena zavera" koju su skovali jezuiti da ubiju kralja, uz pomoć Francuza i Iraca osvoje Englesku i prisile njene stanovnike da se obrate u katoličanstvo. To je bila jedna od onih priča u kojoj je bilo teško razlučiti istinito od izmišljenog, krivotvorene dokumente od originalnih i tim pre je unosila veliko uzbudjenje u javnost. Prve vesti o zaveri predočio je državnom savetu Tit Outs čovek burne, mračne i nesumnjivo nečasne prošlosti. On je bio protestant koji je prešao u katoličanstvo i proveo dve godine u jezuitskim školama u Španiji i Nizozemskoj. Bio je "izbačen iz svakog udruženja u koje je ušao". Po dolasku u Englesku ispričao je nekim protestantima detalje o zaveri predočivši im podebeo rukopis u kome je sve detaljno potvrdjivano sa dugačkim ( falsifikovanim) spiskom engleskih katolika umešanih u ovaj mračni plan. Priča je dospela do državnog saveta. Pošto je Outs tri noći ispitivan savet je stupio u akciju. Outs je sa oružanom pratnjom krenuo da pretresa kuće osumnjičenih. Kod Kolemana poverljivog sekretara kraljevog brata Džemsa pronadjeni su dokumenti tzv. Kolemanovi papiri - njegova prepiska sa papskim nuncijem i ispovednikom Luja XIV ocem Lašezom (Pere La Chaise). Za razliku od Outsovih ovi dokumentu su bili originalni. U nekim pismima koja je Koleman uputio ocu Lašezu (Pere La Chaise) jasno se videlo da je u pitanju zavera. Iza svega je stajao kraljev brat i prestolonaslednik Džems. Narod je zahvatio gnev i strah. Da stvar bude još gora nadjen je ubijen protestantski plemić ser Edmund Beri Godfri. Njegovo telo je bilo izloženo na ulici u otvorenom kovčegu dva dana i kraj njega su defilovali protestanti zaklinjući se na osvetu. Ljudi su noćima bili na orpezu očekujući katoličku invaziju.
Papska zavera otvorila je pandorinu kutiju političkih nesuglasica. Kompromitovala je dinastiju u očima Engleza. Došlo je do sukoba izmedju kralja i parlamenta. To je i vreme kada su političke podele dovele do obrazovanja dve struje - vigovaca i torijevaca koje će predstavljati zametke dve velike političke partije koje će u narednim stolećima dominirati političkim životom Engleske.
Prva struja vigovci, dobila je ime po reči Vigamor (Whiggamores) kako su za vreme revolucije zvali zagrižen škotske prezviterijance "koji su davili biskupe po močvarama". Tako su sada u parlamentu posprdno protivnici nazivali poslanike koji su se zalagali da se kraljevom bratu Džemsu uskrati pravo nasledja prestola. Ovu struju činili su aristokrati i pripadnici srednje klase, poglavito bivši puritanci i "obloglavi" koji su se sada priključili anglikanskoj crkvi. Zalalgali su se za ograničenje kraljeve vlasti od strane parlamenta, veću versku toleranciju prema protestantima i bili antikatolički raspoloženi. To je praktično bio ublaženi program puritanaca iz vremena uoči revolucije.
Druga struja u parlamentu nazvana je, takodje od protivnika, torijevci. Torry su bili irski odmetnici katolici koji su se suprostavljali engleskoj vlasti u vreme republike i surovo se razračunavali sa protestantskim doseljenicima. Torijevci su zastupati odanost kruni i anglikanskoj crkvi. Treba reći da će i po pitanju socijalnog porekla njihovih sledbenika i u pogledu programa ove stranke kasnije evoluirati i da će se zadržati samo nazivi. U ovo vreme kamen spoticanja izmedju kralja i torijevaca sa jedne i vigovaca sa druge strane biće pitanje nasledja prestola Džemsa vojvode od Jorka. Rezultat borbe biće da će kralj u razdoblju od 1679. do 1681. raspustiti četiri parlamenta i preči na apsolutistički način vladavine.

5. Problem nasledja prestola - ekskluziona kriza

U atmosferi paničnog straha od katolika počelo je poslednje zasedanje "kavaljerskog parlamenta" (21. oktobar - 30. decembar 1678.). Parlament je počeo sa istragom "Papske zavere". Pod njegovim pritiskom kralj je podigao miliciju, okružio dvor topovima i napunio zatvore stotinama katolika, mada je sam malo bio uplašen. Koleman je prilikom istrage izjavio da je Džems znao i odobravao njegovu prepisku. Jedan deo poslanika predvodjen bivšim kancelarom Šeftesberijem video je u svemu opasnost za protestantsku veru i zahtevao drastičnu istragu. Želeo je da iskoristi priliku kada je verska ispravnost kraljevske kuće bila kompromitovana i ojača vlast parlamenta - to su budući vigovci. Drugi u parlamentu na čijem je čelu bio Denbi bili su odmereniji i tražili zaštitu kralja i njegove porodice - to su budući Torijevci. Bivši engleski ambasador u Francuskoj Ralf Montagju napao je Denbija da je u njegovo ime tajno pregovarao sa Francuzima tražeći novac za kralja. Parlament je bio ozlojedjen. Sproveden je Akt provere kojim su iz parlamenta isključeni svi katolici sem Džemsa kraljevog brata. Denbi je podvrgnut istrazi. Argumenti torijevaca da je Denbijeva dužnost bila da se povinuje kraljevim naredjenjima nisu usvojeni. Kralj je januara 1679. posle 18 godina rada raspustio "kavaljerski parlament".
Na izborima za novi parlament, feburara 1679. pobedili su vigovci zahvaljujući svojoj organizovanosti i stranačkoj disciplini. Oni su sada ozbiljno razmišljali o tome da spreče Džemsa osvedočenog katolika da nasledi presto i dovedu drugog kandidata. Doduše bilo je izvesnih sporova unutar vigovaca da li da se Džemsova vlast ograniči ili da se srpeči njegov dolazak na presto. Prvu opciju zastupao je Halifaks a drugu Šeftesberi. Parlament je pripremio akt o isključenju iz nasledstva (Exclusion Bill). Tako je počela tzv. Kriza oko isključenja (Exclusion crisis) koja je trajala dve godine i raspravljana u tri "Ekskluziona parlamenta".
Prvi "Eskluzioni parlament" (mart-juli 1679) prisilo je Denbija na ostavku i nastavio istragu protiv njega. Kralj ga je svojom odlukom izuzeo od tužbe. Donji dom je odluku proglasio nelegitimnom. Dom Lordova je uhapsio Denbija koji je sledećih pet godina proveo u Taueru. Medjutim Akt o isključenju nije prošao jer je kralj raspustio parlament kako bi sprečio njegovo usvajanje. U leto 1679. politička igra se nastavila van parlamenta. Vigovci su u svoje planove sada uključili kraljevog vanbračnog sina Monmauta. Ovaj vrlo lep i neozbiljan 30-godišnjak koji je umeo da opšti za narodom i pobudi u njemu simpatije "bio je stvoren da bude igračka u rukama drugih". Kako je u Škotskoj izbio ustanak protestanata pod vodjstvom Bodvela vigovci su iskoristili priliku i predložili da on uguši ustanak. Čarls je zbog javnog mnjenja, koje se protivilo ratu i bilo sklono vigovcima, pristao da načini ovakav riskantan potez (nije dozvolio da mu to pokvari raspoloženje pa je vreme provodio u ribolovu). Situacija je išla na ruku Šeftesberiju i njegovim istomišljenicima - kralj Čarls se iznenada razboleo, Džems je bio u formalnom izgnanstvu u Briselu a njihov pretendent Monmaut na severu sa vojskom. Grupa plemića je uspela da dovede Džemsa u Englesku medjutim on je tamo zatekao kralja Čarlsa kako se sa uobičajenom veselošću oporavlja. Čarls je da bi otklonio opasnost naredio Monmautu da preda komandu nad vojskom u Škotskoj pa je i njega i Džemsa poslao u inostranstvo. Monmaut se na svoju ruku vratio u London posle mesec dana ali ga je kralj opet izgnao.
Drugi ekskluzioni parlament trebao je da se sastane oktobra 1679. ali je kralj odložio njegov saziv do oktobra 1680. godine.
Na ovom zasedanju do revolucionarnosti borbeni vigovci su opet pokušali da sprovedu Akt o isključenju. Medjutim u Domu Lordova Akt je odbijen sa 63 naprema 30 glasova. Kralj, koji je lično prisustvovao raspravi odlučio je da raspusti parlament.
Treći ekskluzioni parlament sastao se u Oksfordu, marta 1681. godine, na kraljev zahtev kako bi se izbegao uticaj antikatolički raspoložene londonske gomile. Torijevci i vigovci su se već i na ulicama sukobljavali u dvobojima. Univerzitetske zgrade bile su adaptirane za smeštaj parlamenta i raznih komisija. Kralj je punudio vrlo prihvatljivo rešenje. Da u Džemsovo ime kao regenti vladaju Viljem Oranski i njegova žena Marija. Holandski vladar bio je osvedočeni protestant što bi trebalo da odobrovolji vigovce. Kralj Čarls uopšte nije bio rad da ovu mogućnost srpvede u delo - predložio je to zato što je znao da će ga politički ostrašćeni vigovci odbiti . Ovi su to iz sebičnih interesa i učinili otvoreno ističući kao svog kandidata Monmauta. Kralj je marta 1681. obezbedio materijalnu pomoć od Luja XIV kako ne bi zavisio od parlamenta što mu je olakšalo odluku da raspusti predstavničko telo i počne da vlada sam. Kada je kralj saopštio da je parlament raspušten poslanici su bili preplašeni. Očekivali su da će kralj poslati vojnike da ih pohapse. "Cene konja u Oksfordu udvostručile su se kao u gradu u koji traba da udje pobedonosni neprijatelj." Šeftesberi je zaludu slao glasnike po gradu kako bi ubedio poslanike da ostanu na okupu. Ovi su se razbežali svaki u svoj kraj.

6. Raspuštanje parlamenta - zavera za svrgavanje kralja

Od raspuštanja parlamenta u Oksfordu, 28. marta 1681. pa do svoje smrti 1685. Čarls II je vladao bez parlamenta uz pomoć svojih ministara Ročestera, Sanderlenda, Godolfina i Halifaksa. I teorijsku i stvarnu podršku režimu pružili su torijevci. Oni su se od parlamentarne stranke izrodili u dvorsku kamarilu. Sada su, uz anglikanska crkvu, oksfordski i kembrički univerzitet, zagovarali načelo nedodirljivosti monarha po svaku cenu. Čak im se i Čarls II činio suviše umeren. Veću popularnost medju njima uživao je kraljev brat, Džems vojvoda od Jorka. oko koga se i razvio ceo sukob. Torijevci su iskoristili priliku da sprovedu odmazdu nad svojim političkim protivnicima. Vigovci su smenjivani sa položaja koje su zauzimali u lokalnoj upravi (u centralnoj ih nije ni bilo). Lokalni organi vlasti su se, umesto kao dosad na katolike, ustremili na vigovce. Pred sudom se našao njihov vodja Šeftesberi. Porota ga je u Londonu oslobodila i to je izazvalo oduševljenje njegovih pristalica - poslednju demonstraciju vigovaca. Torijevci su, ozlojedjeni, odlučili da udare na londonsku samoupravu. Na izborima za šerifa nametnuli su, nasilno, uprkos volji većine svoje ljude. Kasnije je, u celoj Engleskoj, vlada počela da postavlja službenike u lokalnim magistratima što je bilo gaženje lokalne samouprave. To je bila uobičajena praksa u apsolutističkim monarhijama na kontintntu - Španiji, Francuskoj, Austriji ali je bez presedana u engleskoj istoriji. Zabranjena je i sloboda govora i štampe.
Slomljeni i ogorčeni Čarlsovi protivnici su odlučili da ga ukolone. članovi kluba "Zelene vrpce", Eseks, Rasel, Hempden, Sidni i kraljev nezakoniti sin Monmaut su u jesen 1682. razmatrali su mogućnost da dignu zemlju na ustanak. Neki članovi kluba su u dogovoru sa bivšim kromvelovcima Remboldom i Remzijem planirali atentat na Čarlsa II i njegovog brata Džemsa. Vodili su pregovore sa Džemsovim zetom, holandskim vladarom, Viljemom Oranskim koji je bio najozbiljniji kandidat za naslednika. Zaverenici su bili prilično neodlučni i smeteni. Nisu bili istog mišljenja ni po pitanju budućeg uredjenja države. Eseks i Sidni videli su rešenje u aristokratskoj rebulici po uzoru na antički Rim dok su Kromvelovi veterani bili za demokratsku republiku. Novembra 1682. vlasti su zabranile simoblično spaljivanje pape i njegove svite koje je u spomen stupanja na presto kraljce Elizabete održavano svake godine. Taj dan su zaverenici odredili kao početak ustanka. Uplašen da je zavera otkrivena Šeftesberi je pobegao u Holandiju. Ostali zaverenici nisu odustali od namere da uklone kralja. Medjutim, juna 1683. neki od učesnika su sve odali vlastima. Usledila su hapšenja. Rasel i Sidni su pogubljeni a Šeftesberi je ubrzo umro u Holandiji u krajnjoj bedi.

7. Spoljna politika - ratovi sa Holandijom

U vreme restauracije tridesetogodišnji rat je već bio okončan. Vestfalski mir 1648. i Pirinejski mir izmedju Španije i Francuske 1659. označili su kraj jednog perioda u evropskoj istoriji. Promenio se odnos snaga na političkoj pozornici. Ceo XVI vek Španija je bila vodeća evropska sila - sada je tu ulogu preuzela Francuska pod Lujem XIV.
Čarls II je u spoljnoj politici išao na ruku interesima Francuske - prodao je Luju XIV Denkerk oktobra 1662. godine. To je učinio iz materijalnih razloga i tokom cele svoje vladavine oslanjače se na novčanu pomoć moćnog francuskog monarha.
Ako Čarls i nije bio sklon svojoj ženi Katerini Braganca, bračni ugovor sa Portugalijom doneo je koristi Engleskoj. Portugalci su kao miraz ustupili Bombaj u Indiji i Tanger u Maroku i dali velike koncesije engleskoj trgovini u svom ogromnom kolonijalnom carstvu. Portugalske luke su bile od ogromnog značaja za englesku plovidbu. Pomoć koju su, zauzvrat, pružali Englezi Portugalcima u njihovim sukobima sa Španijom nije Čarlsa mnogo koštala . U tome su se okoristili i Francuzi jer im je slabljenje Španije išlo na ruku.
Najveći suparnik Engleske bile su Ujedinjene provincije i u vreme Čarlsa II vodjena su dva anglo-holandska rata (1665-1667. i 1672-1674). Holandija je posle izgubljenog rata sa Kromvelovom Engleskom (1652-1654) uspela da se povrati - sredila je svoje finansije, uvećala svoje kolonijalne posede i proširila svoju spoljnu trgovinu u tolikoj meri da je opet nadmašila Englesku. Politički i vojni prestiž Holandije uvećan je njenim uspesima u Švedsko-danskom ratu.
Uvidevši da mirnodoopskom konkurencijom ne mogu da preteknu Holandjane, Englezi su se opet odlučili na rat. Holandjani su to pokušali da izbegnu posredstvom francuske diplomatije ali im to nije pošlo za rukom. Englezi su još 1664. dok rat nije zvanično počeo zaposeli holandske kolonije u Severnoj Americi, Novu Holandiju (preimenovali su je u Nju Džersi) i Novi Amsterdam (preimenovan u Njujork). Zauzeti su i holandski posedi na zapadnoj obali Afrike.
Holandjani su, pod izgovorom borbe protiv berberskih gusara, opremili ratnu flotu. Admiral de Rojter je povratio zapadnoafričke kolonije. Kao odgovor na to Englezi su zaplenili sve holandske brodove u svojim lukama - Holandjani su im uzvratili istom merom. Zbog napad na svoj konvoj u Gibraltaru 29. decembra 1664. Holandija je , mesec dana docnije, 24. januara 1665. objavila rat.
Engleska flota bila je dobro opremljena i obučena. Brojala je oko 80 linijskih brodova i fregata (medju njima bilo je dosta tropalubnih naoružanih sa po 90 topova) i oko 40 drugih manjih ratnih brodova. U obe flote uključeni su naoručani trgovački brodovi. Do prve velike bitke došlo je kod Loustofa 13. juna 1665. godine. Pobedili su Englezi ali to nisu mogli da iskoriste jer je u Londonu vladala epidemija kuge pa flota nije izlazila iz luka. Holandjani su to iskoristili da se povrate od poraza i opreme nove brodove. Holandiji su se priključile Francuska i danska koje se praktično nisu angažovale u operacijama.
Jedna od najčuvenijih borbi u pomorskoj istoriji je tzv. četvorodnevna bitka vodjena od 11. do 14. juna 1666. kod Daunsa u blizini Dovera. Obe flote bile su impresivne. Engleska je imala 80 linijskih brodova a Holandjani 84 s time što je na obe strane bilo uključen veći broj malih brodova. Na engleskim linijskim brodovima bilo je 4.460 topova i 22.000 mornara, na holandskim 4.615. topova i 31.100 mornara.
Engleska flota bila je izdeljena na tri eskadre a predvodili su je zajednički princ Rupert i Džordž Monk. Holandjanima je komandovao admiral M. Rojter a eskadramaa Kornelis Eversten, Kornelis Tromp.
Posle četiri dana ogorčene borbe pobeda je pripala Holandjanima. Englezi su izgubili 19 brodova i 8.000 ljudi (mrtvi, ranjeni, zarobljeni) a Holandjani 7 brodova i 2-3.000 ljudi. Engleze je od većeg poraza spasila magla koja je onemogućila Holandjane da do kraja iskoriste pobedu.
Posle četvorodnevne bitke, u toku jula i avgusta Englezi su trpeli najveće udarce u svojoj pomorskoj istoriji. De Rojter je krstario obalom napadajući luke i sidrišta. Sa 7.000 vojnika on je 13. jula osvanuo pred ušćem Temze. Englezi su uspeli da posednu sva mesta pogodna za desant pa su Holandjani odustali od iskrcavanja ali su držali ušće Temze pod blokadom. Kod Nort Forlenda 4. avgusta Englezi su uspeli da nanesu poraz Holandjanima. Medjutim izbio je katastrofalni požar u Londonu koji je trajao od od 12. do 16. avgusta. To i oskudica u novcu primorali su Čarlsa II na pregovore koji su započeli u Bredi sredinom oktobra 1666. i potrajali 9 meseci. Odluku Engleza da popuste ubrzali su Holandjani uspešnim nastavljanjem operacija. Rojter je harao ušćem Temze zauzeo Širnes i napadao englesku obalu. Mir je konačno sklopljen 21. jula 1667. godine. Uprkos uspehu Holandija nije dobila veće olakšice u pogledu Navigacionog akta. Dobila je englesku koloniju Surinam ali je morala da se odrekne Nove Holandije i ponovo prizna pozdrav engleskoj zastavi. Treći anglo-holandski rat vodio se u sklopu rata koji je protiv Holandije otpočeo francuski kralj Luj XIV. Holandski štathalter Jan de Vit je strahujući od napada premoćne Francuske sklopila trojni savez sa Engleskom i Švedskom. Vešta diplomatija Luja XIV pridobila je na njegovu stranu i Švedsku i prezaduženog Čarlsa II koji je zavisio od Lujeve pomoći. Englesko javno mnjenje, inače neskolono ratovima sa Holandijom, u ovom slučaju je videlo izdaju saveznika i uz to protestantske države u korist tradicionalnog neprijatelja i katoličke sile koja je sada agresivnom spoljnom politikom narušavala evropsku ravnotežu. Holandija se nalazila u većoj opasnosti nego ikada pre. Da bi izbegla rat popuštala je pred Engleskom do krajnjih granica. Englezi su bez objave rata, početkom marta 1672. napali konvoj od 72 holandska trgovačka broda koji se vraćao iz Izmira - zvanično su ratne operacije počele tek 7. aprila.
Na kopnu je moćna francuska vojska nezaustavljivo napredovala. U Holandiji je došlo do političkih nemira koje su koristile pristalice prognane dinastije Oranskih. Jan de Vit je dao ostavku i Viljem III Oranski se vratio u zemlju. Holandjani su se odlučili za očajnički korak - otvaranje brana i potapanje zemlje - što su činili i u vreme ustanka protiv Španaca.
Na moru je delovala zajednička anglo-francuska flota. Rojter je iskoristio momenat dok je saveznička eskadra bila na sidrištu i napao ju je mada je bio brojno slabiji. To je bila bitka kod Soul Beja 7. jula 1672. u kojoj je Rojter odneo pobedu i sprečio prebacivanje anglo-francuskog desanta na Holandiju. Saveznička flota se pod komandom kraljevog brata Džemsa pojavila pred holandskom obalom ne bi li izvršila desant ali je razbijena velikim nevremenom i uz velika oštećenja se vratila u Englesku odnosno Francusku. Viljem III Oranski je podigao borbenu gotovost holandske vojske i flote. Rojter je u bitkama kod Shonevelta 7. i 14. juna 1673. i Tezela 21. avgusta iste godine još jednom onemogućio iskrcavanje saveznika. Englezi su digli ruke od rata i raspremili flotu što je omogućilo i Holandjanima da posade upotrebe za ratovanje na kopnu. Rat na moru sveo se samo na gusarenje.
Mir izmedju Engleske i Holandije sklopljen je 19. februara 1674. u Vestminsteru. Holandjani su priznali bezuslovno prvenstvo Engleske na moru, pravo engleske ratne zastave na pozdrav, priznali Engleskoj povlastice u Istočnoj Indiji, platili 2. miliona guldena odštete i ustupili Novi Amsterdam (Njujork) koji su u toku rata zauzeli.

8. epidemija kuge - veliki požar i obnova Londona - Čarlsova smrt

U vreme Čarlsove vladavine London su zahvatile dve velike katastrofe - epidemija kuge 1665. i razorni požar 1666. godine. Od velike epidemije kuge 1347. engleska je više puta bila izložena ovoj opakoj pošasti ali nikada više u takvim razmerama. Bilo je povremeno epidemija koje se nisu širile van gradskih i pokrajinskih granica. Epidemija kuge 1665. bila je poslednja koju su Englezi upamtili. Zahvatila je London, trajala 6 meseci od juna do decembra i odnela 30.000 života u prestonici koja je tada brojala nešto više od 450.000 stanovnika. Sledeće godine izbio je požar koji je trajao pet dana od 2. do 7. septembra. Zahvatio je Siti, samo trgovačko sedište grada. Bez krova nad glavom ostalo je više od polovine žitelja Londona. Izgorelo je 89 crkava medju njima i gotička katedrala Sv. Pavla. Bilo je tu i sreće u nesreći. Uništene su kuće od lošeg materijala, zbijene u uskim uličicama koje su pružale neodgovarajuće higijenske uslove i bile često izvor boleština. Opasnost od požara bila je stalna. Posle požara podignut je noviji i udobniji trgovački centar Londona. U to vreme počeo je da biva poznat i slavni arhitekta Kristofer Ren (Wren) koji je izmedju ostalog projektovao novo veličanstveno zdanje crkve Sv. Pavla. U uspaničenom narodu širile su se svakojake glasine. Zemlja je bila u ratu sa Holandijom koju su iz prikrajka podržavali Francuzi. Na Holandjane nije bilo mnogo povike ali su ljudi videli u tome ruku tradicionalnih neprijatelja i "mrskih papista" Francuza.
Čarlsov raskalašni život ostavljao je posledice na njegovo zdravlje. To je neko vreme uspevao da otkloni sportom. Februara 1685. u svojoj 55 godini smrtno se razboleo. Na samrtničkoj postelji primio je pričest od katoličkog sveštenika i tako umro u veri koju iz državnih razloga nikada nije smao da obznani.

Admin
Admin
Admin

Broj poruka : 47
Datum upisa : 09.10.2009
Godina : 36
Lokacija : Smederevo/Novi Sad

https://novivek.forumsr.com

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu