novi vek
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Švedski period rata (1630-1635)

Ići dole

Švedski period rata (1630-1635) Empty Švedski period rata (1630-1635)

Počalji  Admin Sub Okt 10, 2009 3:08 pm

Švedski period rata (1630-1635)

6.1. Gustav Adolf - jačanje Švedske - vojne reforme - borba za Baltik - sporazum sa Francuskom u Berveldeu

Švedska je bila pouzdaniji i jači saveznik od Danske. Njen kralj je u to vreme bio Gustav II Adolf jedan od najvećih vladara u istoriji ove zemlje i jedan od najznačajnijih državnika i vojskovodja evropske istorije. Pod njegovom vladavinom Švedska je prešla dramatični put, izdigavši se od slabe i nestabilne zemlje do gospodara Baltika i najveće vojne sile u Evropi.
Gustav Adolf je bio visok snažan čovek, duboko pobožan, neumoran u obavljanju državnih poslova i darovit vojskovodja. Umeo je da opšti sa običnim ljudima na pristupačan i veseo način (u privatnom život imao je, naprotiv, povremeno izlive jarosti) što ga je činilo vrlo omiljenim medju podanicima. Nasledio je slabe pozicije i unutar zemlje i u spoljnoj politici. Uspeo je da ojača autoritet krune i reformiše administraciju ali bez potiskivanja plemstva. Zahvaljujući svom prvom ministru i sposobnom državniku, Akselu Oksentijerni, nadjen je kompromis sa visokim plemstvom. Kralj je donosio odluke uz saglasnost i saradnju Dijete (Sabora) i staleške skupštine. To je njegovu vlast činilo stabilnom jer se zasnivala na podršci čitave nacije.
Gustav Adolf je reorganizovao vojsku i uveo novine u način ratovanja što ga čini i značajnom ličnošću na polju razvoja vojne veštine. Njegova vojska se, za razliku od drugih armija u Evropi, nije oslanjala na najamnike. Uveo je opštu vojnu obavezu tako da je švedska vojska dobila nacionalni karakter. Švedjani su bili dobro uvežbani, naoružani najmodernijim oružjem i redovno plaćani. Svaka jedinica je bila regrutovana iz odredjene oblasti tako da je medju vojnicima postojao jak osećaj zajedništva. Vojnici su bili prožeti rodoljubljem verskom ubedjenošću tako da su njena disciplina i borbeni moral bili vrlo visoki. Vojnici su svako veče morali da slušaju propoved. Sam kralj je, slično svom engleskom savremeniku Oliveru Kromvelu, bio pobožan i duboko prožet uverenjem da je on orudje u Božjim rukama.
Gustav Adolf je izmenio i vojnu taktiku pri čemu se ugledao na holandskog državnika i vojskovodju, Morica od Nasaua. Do tada je pešadija, po španskom uzoru, napadala u masi u gusto zbijenom poretku. Gustav Adolf je pešadijske jedinice izdelio na manje formacije, vojnici nisu bili zbijeni. U takvom poretku pešadija je bila pokretljivija a dejstvo vatrenog oružja je dolazilo više do izražaja. Konjica je u XVI veku bila podredjena pešadiji. Uglavnom je napadajući bokove neprijatelja sadejstvovala frontalnom napadu pešadije koji je rešavao bitku. Konjica nije više kao u srednjem veku razbijala jurišem već se služila tzv. karakoliranjem. Gustav Adolf je vratio konjici staru presudnu ulogu i njegova konjica vratila se na udar hladnim oružjem. Artiljerija je bila uglavnom nepokretna i kada bi se topovi jednom ukopali bilo je nemoguće menjati položaj u toku bitke. U slučaju neprijateljskog juriša bila bi uglavnom zarobljena. Gustav Adolf je uveo lake topove kojima se moglo lakše manevrisati na bojištu. Neki od topova bili su pravljeni od više slojeva čvrste kože i ojačani metalnim delovima tako da su bili vrlo pokretljivi.
Gustav Adolf je pokazao svoj talenat i podigao medjunarodni ugled i uticaj Švedske u ratovima sa Rusima (1611-17) i Poljacima (1617-18, 1625-29). Jedan od glavnih ciljeva njegove politike bio je ostvarivanje kontrole nad Baltičkim morem ("pretvaranje Baltika u švedsko jezero"). U ovom ostvarenju ovog plana prepreka su mu bili Poljaci protiv kojih je imao uspeha i osvojio Livoniju i niz gradova u poljskom delu Pruske. Valenštajnova osvajanja na baltičkoj obali su ozbiljno dovela u pitanje švedske interese. Posredstvom Rišeljeove diplomatije Švedska je sa Poljskom sklopila septembra 1629. u Altmarku mir na šest godina i sebi oslobodila ruke za intervenciju u Nemačkoj. Izmedju Švedske i Francuske sklopljen je 13. januara 1631. u Berveldeu ugovor kojim se Gustav Adolf obavezao da će krenuti na Nemačku sa 6.000 konjanika i 30.000 pešaka a francuski kralj Luj XIII je zauzvrat obećao da će mu u narednih pet godina isplatiti znatnu sumu od pet miliona livara - milion livara godišnje.


6.2. Iskrcavanje Švedjana u Pomeraniji - držanje Saksonije i Brandenburga - pljačka Magdeburga - bitka kod Brajtenfelda

Švedska je sa ratnim dejstvima započela pola godine pre potpisivanja ugovora sa Francuskom. Švedski sabor je juna 1629. prihvatio predlog Gustava Adolfa za intervenciju u Nemačkoj. U junu naredne, 1630, godine on se iskrcao u Pomeraniji kod Penemindea sa 15.000 vojnika (upravo u to vreme održavala se dijeta u Regensburgu). Do kraja 1630. osvojio je celu Pomeraniju i Meklenburg i time stvorio široku osnovu za dalje napredovanje na jug i zapad.
Prve su se na udaru Švedjana našle dve najmoćnije protestantske države u Nemačkoj - Brandenburg i Saksonija. Severnonemački kneževi, Georg Viljem izbornik Brandenburga i Johan Georg izbornik Saksonije, bili su neodlučni. Održali su februara-aprila 1631. protestantsku konferenciju u Lajpcigu na kojoj su odlučili da organiziju tzv. treću stranku - da brane protestantske interese od cara Ferdinanda II ali da ostanu nezavisni od stranih država - u ovom slučaju Švedske. Medutim silom prilika stupiće u rat na strani Švedske.
Obostrani pokreti švedskih i carskih trupa počeli su u januaru 1631. godine. Tili, zapovednik i careve i ligaške vojske osvojio je Brandenburg i uništio tamo ceo švedski garnizon. Zatim je pošao ka Magdeburgu koji je već opsedao carski zapovednik Papenhajm. Opsednuti grad se herojski branio. Gustav Adolf je u Magdeburg poslao svog iskusnog oficira Falkenberga za zapovednika. Osvajanjem Frankfurta na Odri pokušao je da navede Tilija da primi bitku i olakša položaj branilaca Magdeburga ali bez uspeha. Magdeburgu nije bilo pomoći. Laki konjanici iz Vojne krajine su pregazili Labu na jednom plićaku pa su navalili na grad kroz ribarsko naselje. Istovremeno je glavnina carske vojske jurišala na bedeme. Magdeburg je 20 maja (10 juna) pao. Carska vojska je u gradu počinila strahovite zločine, opljačkala ga i spalila. Ubijani su i deca i starci. Žene su silovane pred muževima i očevima. Jedan oficir carske vojske zamolio je glavnokomandujućeg, Papenhajma da nešto preduzme. "Dodjite sat kasnije, onda ću videti šta mogu da učinim, vojnik za opasnost i rad mora nešto i dobiti" - glasio je odgovor. Posle tri dana stigao je Tili a četvrti dan po osvajanju grada generali su ujahali u Magdeburg i zaustavili pljačku.
Sudbina Magdeburga i ostalih mesta u Saksoniji i Brandenburgu koje su opustošile carske i ligaške trupe zastrašila je protestantske kneževe i opredelila ih da se svrstaju u tabor Gustava Adolfa. Doduše, Viljem Georg izbornik Brandenburga (čijom je sestrom bio oženjen Gustav Adolf) odlučio se na taj korak tek juna 1631. pošto su Švedjani izvršili demonstraciju otvarajući artiljerijsku vatru na njegov dvorac u Berlinu. Saksonski knez Johan Georg pridružio se Gustavu Adolfu ugovorom u Kozvigu tri meseca kasnije, septembra 1631. pošto su Tilijeve trupe već provalile u Saksoniju.
Švedske snage - 23.000 pešaka i 9.000 konjanika - spojile su se sa saksonskim - 16.000 pešaka i 4.000 konjanika - kod Bad Dibena. Sada je udružena protestantska vojska jačine oko 50.000 ljudi krenula ka Lajpcigu koji je u medjuvremenu zauzeo Tili.
U neposrednoj blizini Lajpciga kod Brajtenfelda 17. septembra došlo je do jedne od najvećih bitaka u Tridesetogodišnjem ratu. Tili je imao pod svojom komandom oko 36.000 ljudi i daleko manje topova od protivnika (26 prema 75). Ipak, u početku su katolici imali više uspeha i činilo se da će oni odneti pobedu. Pošlo im je za rukom da razbiju Saksonce. I pored sporadičnog žestokog otpora Saksonci su počeli u neredu da se povlače izgubivši gotovo sve topove i veliki broj zastava. Neodlučan, podložan piću, Johan Georg je pokušao da zaustavi uspaničenu bujicu vojnika. To mu nije pošlo za rukom pa se i sam dao za njima u bekstvo. Porazu Saksonaca znatno su doprineli laki konjanici iz Vojne krajine. I Švedjani su u početku bivali potisnuti. Medjutim Tili i Papenhajm nisu računali sa velikom pokretljivošću švedskih jedinica. Švedjani su uspeli da u toku bitke izmene prvobitni poredak što je do tada smatrano gotovo neizvodljivim. Razbili su posle ogorčene borbe carsku vojsku i naneli joj ogromne gubitke. Sam carski štab je umalo zarobljen. Tilija je progonio jedan švedski kapetan udarajući ga drškom pištolja po glavi. Spasila ga je njegova pratnja ubivši Švedjanina. Carevci su imali oko 18-20.000 ljudi izbačenih iz stroja od čega oko 10.000 poginulih. Švedjani su izgubili oko 1.000 vojnika, Saksonci nešto više. Bitka kod Brajtenfelda bila je prvi sudar izmedju stare glomazne španske taktike koja je odnosila pobede više od stoleća na svim evropskim bojištima i novog švedskog elastičnog i dinamičnog borbenog poretka koji će se u daljem toku rata pokazati nadmoćnijim.

6.3. Vrhunac osvajanja Gustava Adolfa - zauzimanje Češke, Bavarske i porajnja

Posle ove pobede Gustavu Adolfu je bio otvoren put ka unutrašnjosti Nemačke. Njegova popularnost medju protestantskim stanovništvom je naglo porasla - veličan je kao oslobodilac i branitelj vere. Švedski kancelar August Oksentijerna, desna ruka kraljeva, savetovao ga je da krene na Beč. To su mu predlagali i Rišelje i saksonski izbornik Johan Georg. Medjutim, naum Gustava Adolfa bio je da stvori snažnu protestantsku uniju (Corpus Evangelicorum) pa je svoju vojnu silu usmerio na zapad, ka Majni, radi pridobijanja i osvajanja pokrajina i gradova. Jedna armija Saksonaca poslana je pod zapovedništvom fon Arnima u istočnom pravcu, ka Šleziji i Češkoj. Saksonci su 10 novembra 1631. zauzeli Prag. U grad je ušao i knez izbornik Johan Georg koji je uzeo u zaštitu protestante i delimično im vratio konfiskovane posede. Na drugoj strani, glavnina protestantskih snaga pod Gustavom Adolfom prodirala je kroz jugozapadne delove Nemačke, Frankoniju i Švapsku, ka oblastima donje Rajne. Ove bogate oblasti Švedjani su bez muke zauzeli. Gradovi, svetovni pa i crkveni vladari su se sami predavali Gustavu Adolfu i priznavali njegovu vlast. Neki su to činili iskreno dok su drugi to činili da bi sačuvali vlast i zemlju od razaranja jedva čekajući priliku da okrenu ledja Švedjanima. Sredinom oktobra pao je Vircburg (Würzburg) a dva meseca kasnije i Frankfurt na Majni. Oblasti na gornoj Rajni (Keln i Trir) zauzeli su Francuzi. Rišeljeu nije bilo pravo što Gustav Adolf nije prihvatio njegov plan kao i to što je postao isuviše moćan i popularan. I pored neprijateljstva prema Habsburgovcima Francuska je ipak bila katolička država a Rišelje visoki crkveni dostojanstvenik. I katolička crkva i francusko javno mnjenje smatrali su da je kardinal otišao suviše daleko u pružanju pomoći protestantima jer je sada pretila opasnost da ovladaju većim delom Evrope. Zauzimanjem Kelna i Trira, dve izborne kneževine, Francuzi su preduhitrili svoga neposlušnog saveznika i postavili branu njegovom napredovanju u tom pravcu.
Gustav Adolf je zimu proveo u Majncu da bi u proleće 1632. nastavio osvajanje ušavši u Nirnberg i Donauvert. Tili je pokušao da zaustavi napredovanje Švedjana ka Minhenu, bavarskoj prestonici i centru katoličke Nemačke. Katolici su 15. aprila 1632. poraženi na reci Lehu. Tili, smrtno ranjen, umro je dve nedelje kasnije. Minhen je pao i protestantska vojska je osvojila celu Bavarsku izuzev Ingolštata. Augsburg i najveći deo nemačkih oblasti južno od Dunava su sada bez većeg otpora postali plen Švedjana. Tu su osvajanja Gustava Adolfa dosegla krajnju tačku.

6.4. Car ponovo postavlja Valenštajna za zapovednika - osvajanje Češke - bitka kod Firta - bitka kod Licena - pogibija Gustava Adolfa

Moćni vodja katoličke lige, Maksimilijan Bavarski, sada je doživeo poniženje. Bavarska je bila okupirana, njegov vojskovodja Tili mrtav a on sam je morao da potraži utočište kod cara Ferdinanda čijoj centralnoj vlasti se ranije suprostavljao. Sam Ferdinand II nije imao drugog izbora nego da ponovo poveri komandu Albrehtu Valenštajnu koga je dve godine ranije, pod pritiskom Maksimilijana i nemačkih kneževa otpustio.
Veliki kondotjer i vojni organizator sada je pokazao svoje sposobnosti. Njegova popularnost je činila svoje. Najamnici koji su služili pod njim hitali su iz svih krajeva Evrope da se ponovo stave pod Valenštajnovu komadu. Za svega nekoliko nedelja sakupila se vojska od 50.000 ljudi u kojoj je bilo Nemaca, Poljaka, Valonaca, Kozaka, Madjara, Rumuna i oko 6.000 Srba i Hrvata iz Vojne Krajine. Medjutim, sa ovakvom silom i s obzirom na težinu položaja u kome se car nalazio, Valenštajn je zauzvrat tražio više nego ranije. Zahtevao je (pored komande nad vojskom) poništenje Edikta o restituciji, zatim pravo da sam potpisuje mirovne ugovore (Izuzev ugovora sa Švedskom) i lišava prestola nemačke vladare, saveznike Gustava Adolfa. Car je bio prinudjen da ove uslove prihvati i 16. aprila 1632. preda komandu Valenštajnu. Njegov zahtev, da prestolonaslednik (budući car Ferdinand III) bude nominalno zapovednik, kako bi učio zanat vojskovodje, Valenštajn je odbio.
Već 5. maja, dvadesetak dana pošto je preuzeo komandu osvojio je Prag i proterao Saksonce iz Češke. Njegove trupe su prodrle u Saksoniju - laki konjanici iz Vojne krajine čak do Drezdena. Posle ovoga Valenštajn se krenuo ka Bavarskoj gde je Maksimilijan bio u nevolji pred nadmoćnim Švedjanima. Katoličke vojske su se spojile i sada su činile silu od 60.000 ljudi naspram oko 50.000 vojnika Gustava Adolfa. Obe strane su izbegavale bitku povukavši se u utvrdjene logore u blizini Nirnberga - švedski tabor bio je kod Nirnberga a Valenštajnov nedaleko odatle, kod Firta. Do otvorenog sukoba nije došlo nego su dani prolazili u čarkama i prepadima jer su protivnici pokušavali jedni drugima da preseku snabdevanje. Naime bilo je jako teško hraniti dve ovako mnogoljudne vojske na malom prostoru pa je u celom kraju zavladala glad. Pošto su mu zalihe bile na izmaku Gustav Adolf se posle 45 dana odlučio da krene u napad na Valenštajnov utvrdjeni logor ali je u tome pretrpeo neuspeh i velike gubitke.
Valenštajn se nije dao u gonjenje već je krenuo ka severoistoku ka Saksoniji. Nameravao je da Švedjanima odseče vezu sa maticom i snabdevanje (uz put je Valenštajnova vojska palila sela oko Nirnberga) tako što će osvojiti Saksoniju i prisiliti Johana Georga da napusti savez sa Gustavom Adolfom i predje u carski tabor. Da bi osujetio ovaj Valenštajnov plan švedski kralj je krenuo za njim. Do bitke je došlo 16. novembra kod Licena (Lützen) nedaleko južno od Lajpciga.
Carske trupe brojale su oko 15.000 ljudi a švedske oko 16.000. Švedjani su imali nadmoćniju artiljeriju. Valenštajn koji je položaje zauzeo ranije uspeo je da se utvrdi u šančevima. Zbog jutarnje magle, koja se sporo dizala, Švedska konjica je krenula u napad tek oko 10 časova pokušavajući da zauzme artiljeriju u čemu je imala uspeha ali je pretrpela velike gubitke. U okršaju je poginuo carski general Papenhajm. Ista sudbina stigla je i švedskog kralja. Gustav Adolf je lično predvodio puk Smaland. U toku borbe ranjen je u ruku i ispustio je uzde tako da više nije vladao konjem. Tada se na njega ustremio jedan carski oficir. Učinilo se da će kralj uspeti da se pridruži svom puku ali ga je progonitelj pogodio hicem iz pištolja i Gustav Adolf se mrtav sručio iz sedla. Komandu nad švedsko-protestantskom vojskom preuzeo je Bernhard Vajmarski. Ishod bitke bio je nerešen medjutim pobeda se pripisuje Švedima jer su carevci pretrpeli velike gubitke (oko 6.000 dok su protestanti imali oko 3.000 poginulih) pa se Valenštajn u toku noći povukao jer su svi izgledi bili protiv njega. Pogibijom velikog vojskovodje i vladara Gustava II Adolfa švedska vojska izgubila je dosta na svojoj ubojitosti.


6.5. Smenjivanje i ubistvo Valenštajna - Oksentijerna - Hajlbronska liga - bitka kod Nerdlingena - završne operacije švedskog perioda - mir u Pragu - kraj gradjanskog rata u Nemačkoj

Opasnog carevog neprijatelja Gustava Adolfa nije bilo. To i činjenica da je smatran poraženim u bici kod Licena umanjivali su Valenštajnovu važnost na političkim i vojnim planovim Ferdinanda II. Ipak, Valenštajn se sve manje ponašao kao profesionalni vojnik a sve više kao političar. Nije ga napuštala ideja o stvaranju jedinstvene Nemačke. Na svoju ruku je vodio pregovore sa protestantskim kneževima, Švedskom, češkim protestantskim emigrantima i Francuskom. Odbijao je da pomogne Maksimilijanu Bavarskom u ratu sa Švedjanima. Ovakve megalomanske vizije koje su dobrim delom proishodile iz Valenštajnovog verovanja u zvezde i lošeg zdravstvenog stanja izazivale su otpor onih koju su mu bili neskloni a gubio je i poverenje svojih sopstvenih oficira. Januara 1634. u Plzenju u Češkoj iznudio je od 50 svojih generala da potpišu zakletvu na vernost. Medjutim neki od njegovih komandanata su o svemu obaveštavali Beč. Dvanaest dana posle dogadjaja u Plzenju, 24. januara 1634. car je tajnim dekretom otpustio Valenštajna i 18. februara objavio poziv da se on živ ili mrtav uhvati. Valenštajn se sa malom četom poverljivih vojnika povukao u Eger (Heb) kako bi bio bliže Švedjanima sa kojima je pregovarao. Nedelju dana posle carevog dekreta, 25. februara, veliki vojskovodja je u Egeru ubijen.
Posle smrti Gustava Adolfa rukovodjenje državnim poslovima i ratom palo je na njegovog kancelara Aksela Oksentijernu. On je aprila 1633. organizovao sve nemačke protestantske državice, izuzev Saksonije, u tzv. Hajlbronsku ligu (po gradu Hajlbronu). Ovaj savez finansirala je Francuska koja još nije bila spremna da sama udje u rat. Saksonski knez, Johan Georg, je posle smrti Gustava Adolfa želeo da pregovara o miru ali ga je Oksentijerna pretekao osnivanjem lige. Tako je rat nastavljen. Protestantske trupe vodili su sada Bernhard Vajmarski i švedski generali.
Posle Valenštajnove smrti komandu nad vojskom preuzeo je nominalno carev sin Ferdinand (Ferdinand III) a stvarno je operacijama rukovodio general Matijas Galas. Carevci su težište svojih dejstava preneli u Bavarsku kako bi proterali Švedjane. Ujedinjene carske i bavarske trupe zauzele su u prvoj polovini 1634. Regensburg i Donauvert. Pridružilo im se 6.000 španskih vojnika. Sredinom avgusta katoličke snage su se koncentrisale na opsadu Nerdlingena. Protestanti vodjeni od Bernharda Vajmarskog i generala Gustava Hurna krenuli su da razbiju opsadu. U bici kod Nerdlingena učestvovalo je 25.000 protestanata i 35.000 carevaca. Švedjani i nemački protestanti su teško poraženi.
Konačnom slomu protestantskog saveza kumovao je večito kolebljivi saksonski izbornik, Johan Georg, koji je u Pragu 30. maja 1635. sklopio sa carem mir. Saksonija je zadržala Lužice koje je otela od Češke u prvoj fazi Tridesetogodinjeg rata. Car je odložio stupanje na snagu Edikta o restituciji na 40 godina (u stvari za stalno). Uslovi su privukli i ostale protestantske kneževe pa su i oni jedan po jedan pristupali praškom ugovoru. Tako je Tridesetogodišnji rat kao gradnjski rat u Nemačkoj okončan. Medjutim on će potrajati još 13 godina kao sukob evropskih sila - Francuske, Švedske i Holandije sa jedne i Carstva i Španije sa druge strane.

Admin
Admin
Admin

Broj poruka : 47
Datum upisa : 09.10.2009
Godina : 36
Lokacija : Smederevo/Novi Sad

https://novivek.forumsr.com

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu