novi vek
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA

3 posters

Ići dole

UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA Empty UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA

Počalji  Admin Sub Okt 10, 2009 4:54 pm

UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE

1. Aragon i Kastilja uoči ujedinjenja - borba Ferdinanda i Izabele za presto

Do stvaranje jednistvene španske države došlo je u poslednjoj četvrtini XV veka ujedinjenjem Aragona i Kastilje što je bio rezultat braka izmedju Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog. Ovo dvoje vladara koje je papa Aleksandar VI počastvovao nazivom "Katolički kraljevi" dovršili su Rekonkvistu osvajanjem Granade i povratili Navaru tako da se pod njihovim skiptrom našlo celo Ibersko poluostrvo izuzev Portugalije. S njihovim blagoslovom i materijalnom pomoći Hristifor Kolumbo se otisnuo na svoje putovanje i tako otvorio vrata španskom osvajanju Novoga Sveta. čitavim nizom unutrašnjih reformi u pravcu jačanja centralne vlasti ustanovljen je najrazvijeniji oblik kraljevskog apsolutizma u tadašnjoj Evropi. Sve ove promene označile su početak novog doba u istoriji Španije a prekomorska ekspanzija značila je početak novog poglavlja u razvoju Evrope i sveta.
I Aragonom i Kastiljom vladali su od kraja XIV veka članovi porodice Trastamara. Kastiljski kralj Huan II (1454-1474) imao je iz prvog braka sina Enrikea a iz drugog kćer Izabelu i sina Alfonsa. Posle njegove smrti nasledio ga je Enrike IV. Enrike iz svoja dva braka nije dugo imao dece pa mu je nadimak "El Liberal" kojim je zbog svoje izuzetne velikodušnosti, isprva, bio počastvovan od podanika, zamenjen daleko manje laskavim "El Impotente" koji je prenet i u istoriografsku tradiciju. U zemlji je glavnu reč vodio svemoćni grande Beltran de la Kueva. Dominirao je kraljevim savetom i bio majstor viteškog reda Santjaga. Kada se kralju rodila kći Huana odmah se raširila sumnja da je njen otac mladi i lepi Beltran de la Kueva pa je princeza nezvanično zvana "La Beltraneha". Nezadovoljstvo dela visokog plemstva uticajem La Kueve ispoljilo se kada je 1462. sazvani kortesi Kastilje od kojih je kralj tražio da polože zakletvu da je La Beltraneha zakoniti naslednik prestola. Oni su to odbili tvrdeći da La Beltraneja nije kraljeva kći i istakli kao zakonite pretendente Alfonsa i Izabelu. Pristalice Alfonsa i Izabele našle su saveznika u aragonskom kralju Huanu II koji je mislio da ženidbom svoga sina Ferdinanda za Izabelu potkrepi davnašnje aragonske pretenzije na presto Kastilje. Nade u ostvarenje ovih zamisli postale su još ostvarljivije kada je 1467. umro Izabelin stariji brat Alfonso. Enrike je imao uspeha u gradjanskom ratu ali pobedu na bojnom polju nije iskoristio. Na pregovorima vodjenim septembra 1468. u mestu Toros de Guisando u blizini Avile u prisustvu nadbiskupa Toleda i drugih svetovnih i crkvenih velikodostojnika Enrike "El Impotente" priznao je svoju polusestru Izabelu za naslednicu prestola a njemu je ostavljeno da vlada do smrti. Ne čekajući rezultate pregovora aragonski kralj Huan II je već juna 1468. počeo sa bračnim pregovorima za svoga sina Ferdinanda. Ugovor je sklopljen januara 1469. a 19. oktobra iste godine obavljeno je u Valjadolidu venčanje Ferdinanda i Izabele. Aragonac je imao 17 a Kastiljka 18 godina. Ceremonija je bila skromna. Naslednica trona Kastilje je bila u takvoj besparici da je novac za svadbu pozajmljen. Onovremeni hroničari koji obično nisu štedeli reči u opisu ovakvih svetkovina gotovo ćute o ovoj svadbi. Odsustvo spoljnog sjaja nije nagoveštavalo prave razmere dogadjaja. Ishod ove bračne veze biće ujedinjena Španija koja će u narednom stoleću biti najveća sila u Evropi a sa svojim posedima u novootkrivenim zemljama predstavljaće jednu od najvećih imperija koju je svet upamtio.
Time još stvar nije bila rešena. Posle smrti Enrikea IV La Beltraneha je ponovo istakla svoje pravo na presto. Pored dela kastiljskog plemstva pomoć i podršku pružili su joj susedni vladari koji su strahovali od stvaranja jake države na Pirinejskom poluostrvu - portugalski kralj Alfonso Afrikanac i francuski kralj Luj XI. Najviše se angažovao portugalski kralj koji je nameravao da se oženi La Beltranejom i prisvoji kastiljsku krunu. Do odlučujuće bitke izmedju pretendenata na presto došlo je 1. marta 1476. kod gradića Toro na reci Duro nedaleko od Zamore. Ferdinand i Izabela izašli su kao pobednici mada su borbe nastavljene sve do 1479. godine.

2.Pravne i ostale pretpostavke jedinstva - ličnost Ferdinanda i Izabele

Ferdinand i Izabela


Tako su dinastičkim brakom izmedju Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljske udareni temelji jedinstvenoj španskoj državi. Nova državna tvorevina nije bila homogena. Svaka od kraljevina je sadržavala svoju samostalnost. Jedina spona koja je vezivala Aragon i Kastilju bio je bračni ugovor izmedju Ferdinanda i Izabele. Ako je kraljevski brak bio zaloga španskog jedinstva i Ferdinand i Izabela pokazali su se dostojnim tog zadatka. Harmonija ličnog i političkog razumevanja izmedju supružnika obezbedila je skladno i zadivljujuće celishodno delovanje ovog delikatnog i pomalo idealističkog aranžmana. Savremeni a i kasniji istoričari često su isticali kako su se njihovi različiti kakakteri, od kojih je svaki odražavao mentalitet i političke tradicije zemlje iz koje su poticali, medjusobno dopunjavali. Po stupanju na presto, 1574. Izabela je imala 23 godine. Kako je poticala iz viteške Kastilje, vrline koje su je krasile bile su pobožnost, dostojanstvenost, nesavitljiva odlučnost, velika moralna i fizička hrabrost a mane netolerancija i sklonost ka pompi. Ferdinand je bio godinu dana mladji od kraljice. Kao pravi Aragonac bio je kosmopolitskih osećanja, oprezan, sračunat, nepopustljiv, škrt (ali istini za volju u dobre svrhe kao npr. njegov savremenik Henri VII u Engleskoj). Nikada nije istupao impulsivno, nikada nije udarao ako nije mogao da to privede kraju. Nedostajali su mu otvorenost, darežljivost i druge osobine koje vladara čine omiljenim u narodu. Za razliku od Izabele koju su, shodno političkim tradicijama Kastilje, zaokupljali unutrašnji problemi, Ferdinandova pažnja je bila usmerena ka diplomatiji. Kako se onovremena diplomatija (kao uostalom i kasnija) dobrim delom zasnivala na lažima nije čudo da je Makijaveli u svome besmrtnom "Vladaocu" naveo Ferdinanda kao primer vladara veštog da "igra lisicu".
Dominacija Kastilje
Svaki od kraljevskog para bio je suveren u svojoj državi dok je u drugoj bio samo kraljevski supružnik. I Aragon i Kastilja su zadržavale svoje posebne zakone i običaje. Zajednička za Kastilju i Aragon bili su ličnost vladara, spoljna politika i ustanova Inkvizicije. Ukinute su zabrane uvoza i izvoza izvesnih roba iz jedne kraljevine u drugu ali su carine ostale na snazi. Do potpunog ukidanja razlika u unutrašnjem uredjenju i upostavljanja jedinstva doći će tek u XVIII veku stupanjem na vlast dinastije Burbona. Ostaje da se objasni fenomen kako je onda Španija uspešno funkcionisala kao jedinstvena i jaka država.
Uprkos isticanoj ravnopravnosti lako je uočljiva dominacija Kastilje. Ona je bila daleko većeg prostranstva, mnogoljudnija, administrativno i etnički homogenija od zemalja koje su podpadale pod krunu Aragona. I u srednjem veku se često o kraljevima Kastilje govorilo kao o kraljevima Španije. I jezik je često nazivan kastiljskim. U vreme vladavine Ferdinanda i Izabele prvenstvo Kastilje biće još naglašenije. Već je bračni ugovor, sklopljen januara 1469, devet meseci pre venčanja, sadržavao čitav niz ograničenja Ferdinandove vlasti. Sva postavljenja političkih crkvenih ili vojnih ličnosti morala su biti u skladu sa kraljičinim željama. Ni jedan deo domena kastiljske krune nije mogao biti otudjen bez Izabeline dozvole. Isti slučaj bio je i sa darovima i povlasticama. Ferdinand je morao da živi u zemlji svoje supruge i nije smeo da napušta Kastilju bez njene dozovole a nije raspolagao ni najvažnijim kraljevskim suverenim pravom - nije mogao da povede rat bez Izabelinog odobrenja. Obavezao se i da će dovršiti Kastiljski nacionalni zadatak - okončati Rekonkvistu proterivanjem Mavara iz Granade, njihovog poslednjeg uporišta na poluostrvu. Ravnopravnost se očitovala u tome da je svaki dokumenat morao nositi potpis oba suverena. Da su oba vladara imala vrhovnu sudsku vlast. I kraljev i kraljičin lik nalazili su se na novcu. Imali su zajednički pečat na kome su se nalazili grbovi obe kraljevine, zajedničku zastavu. Jedinstvo i ravnopravnost vladajućeg para bili su oličeni u motu Tanto Monta (jedan je dobar koliko i drugi). Ipak uloga Kastilje bila je dominantna. Njoj će pripasti Granada zauzeta od Mavara 1492. godine. Od otkrića Amerike i stvaranja gigantske imperije najviše je koristi imala Kastilja. Težište trgovine i ekonomske moći premestilo se sa Sredozemne obale na Atlantik. Vodeći trgovački centar nije više bila Barselona, koja se nalazila u sastavu aragonske krune već Sevilja koja je pripadala Kastilji. Tekao je proces tzv. "kastiljizacije" cele Španije.

3.Unutrašnje reforme - jačanje centralne vlasti

U vreme Ferdinanda i Izabele jedinstvo Španije još nije bilo realnost već stvar budućnosti. Kao i u drugim evropskim državama delatnost vladara bila je usmerena ka uvećanju centralne vlasti monarha i njegove adiministracije i vojske na račun suparnika - crkve, plemstva, gradova i provincija. Proces reformi koje su išle ka jačanju moći krune odvijao se svakoj kraljevinu ponaosob. On je bio intenzivniji u Kastilji. Stavljanje veće kraljevine, njenih ekonomskih i vojnih potencijala pod čvrstu upravu bio je primarni zadatak. Njegovo uspešno obavljanje obezbedjivalo je i olakšavalo vladavinu u etnički i administrativno vrlo složenom ali manjem i slabijem Aragonu.
Aragon
U Aragonu su konstitucionalne slobode i privilegije - fueros - bile daleko veće i više uvažavane nego u Kastilji. Ideja o ugovoru izmedju vladara i podanika bila je bitna za aristokratski Aragon kao i za urbanizovanu Barselonu tako da je u XIII veku ustanovljen princip da državni zakoni važe jedino uz obostranu saglasnost, odnosno pristanak kralja i kortesa. Koreni tog shvatanja izraženi su u čuvenoj aragonskoj zakletvi na vazalsku vernost:

"Mi koji smo dobri isto koliko i ti, zaklinjemo se tebi koji nisi bolji od nas, da te prihvatamo kao svog suverenog kralja i gospodara pod uslovom da poštuješ naše slobode i zakone, ali u protivnom ne".

Kortes srednjovekjovnog Aragona bio je jedno od najvažnijih ustavnih tela tadašnje Evrope i od samog početka uživao je veću nezavisnost u odnosu na monarha nego bilo koja slična institucija. Svaka od tri zemlje u sastavu kraljevstva imala je sopstveni kortes koji je sazivan svake tri godine nezavisno od kralja. Od sredine XIV veka kortes Katalonije dobio je još značajnije mesto u poslovima kraljevstva kada je obrazovan stalni komitet, tzv. generalitat. Osnovan pre svega da vodi računa o ispravnom trošenju novca koji je odbrila skupština. Generalitat je uskoro preuzeo sudske i vojne funkcije. Kortes Aragona je i pod katoličkim kraljevima sačuvao svoje stare povlastice.

Kastilja
"Vladavina saveta": Ustanova Kraljevog saveta u Kastilji (Consejo Real ili Consejo de Castilla) datira još iz srednjeg veka. U početku je to bilo telo bez ikakvih ingerencija osim čisto savetodavnih. Sazivano je povremeno, po kraljevoj volji. Vremenom su u savet počeli da se nameću kraljevi miljenici koji su vodili glavnu reč u ovom telu - Validos. To je omogućilo savetu da, pogotovu u slučaju slabog vladara, rukovodi državom. Ferdinand i Izabela su potpuno podredili savet vladaru. Umesto krupnih plemića - Grandes - savet je popunjavan pravnicima iz srednje klase profesionalnim birokratama - letrados koji (savet je brojao 11-12 članova - 1 prelat, 3 plemića, 8-9 pravnika). Tako je savet prestao da bude kreator politike i pretvorio se u administrativni organ koji je u delo sprovodio kraljeva naredjenja. Članovi saveta bili su dobro plaćeni ali su to morali da zasluže napornim radom - savet se sastajao svakim danom osim nedelje i praznika. Kralj je prisustvovao sednicama. Savet je sve izveštaje primao u pismenoj formi tako da su prava brda dokumenata i njihovih kopija postali obeležje španske administracije od vremena Ferdinanda i Izabele. Savet je bio, ujedno, i najviši pravosudni organ. Savet je u saglasnosti sa vladarom mogao da donosi naredbe i proklamacije sa zakonskom snagom ali njegove legislativna ovlašćenja nisu bila potpuno razvijena sve do vremena Habsburgovaca. Ferdinand i Izabela nisu u potpunosti napustili drevni običaj da zakoni postaju punovažni jedino sa odobrenjeme kortesa (skupštine).
Ovaj savet nije imao dovoljno snaga da se nosi sa brojnim državnim poslovima pa su mu dodata četiri slična saveta: 1) Savet za Hermandad (Consejo de Hermandad) (1476-1498); 2) Savet za finansije (Consejo de la Hacienda); 3) Savet Inkvizicije ili Consejo de la Suprema y General Inquisicion; 4) Savet za viteške redove Consejo de las Ordenes. Kasnije, 1524. za vreme vladavine Karla V, osnovan je i Savet za Indiju (tj. za posede u Americi) Consejo de Indias. Nadležnosti i automnost pojedinih saveta još nisu bili jasno odredjeni. Kraljev savet imao je prvenstvo i najšire polje delovanja. Ostali saveti su, uglavnom, konkretizovali njegove odluke. Najveću autonomiju imala je tzv. Suprema ili savet inkvizicije. Tako su udareni temelji složenoj španskoj administraciji koja će se uobličiti tek u XVI stoleću i izrasti u birokratskog kolosa, koji će patiti od svih bolesti koje su tištale slične sisteme - formalizma i cepidlačenja u beskrajno komplikovanoj proceduri što će voditi u tromost u krajnjoj liniji i neefikasnost a to će skupo koštati špansku državu.
Kortesi: Uporište feudalnih sloboda i kontrole centralne vlasti bili su Kortesi. Kortes je u stvari staleška skupština. Treba naglasiti da nije bilo jedinstvenih kortesa za celu Španiju. Postojalo je pet kortesa: Kortes Kastilje; zajednički kortesi zemalja krune Aragona; kortesi Aragona; kortesi Katalonije; kortesi Valensije. Za razliku od sličnih predstavničkih tela u zapadnim državama npr. Engleskoj kortes Kastilje je u mnogo čemu zavisio od kralja. U Kastilji je tokom srednjeg veka sastav kortesa varirao od jedne do drugog saziva. Često se dešavalo da u dva saziva kortesa ne učestvuju čak ni isti nadbiskupi, biskupi, majstori viteških redova i predstavnici krupnog plemstva što je u drugim državama bila uobičajena praksa. Nije postojao ni ustaljeni vremenski redosled saziva kao ni stalno mesto u kome je zasedao Kortes. Sve je to bilo prepušteno kraljevoj volji. Zasedanja su trajala dok se ne reši problem zbog koga je skupština sazvana. Staleži su po pravilu zasedali odvojeno i podnosili peticije kralju bez ikakve garancije da će njihove želje biti uslišene. Sa ovakvom praksom nastavilo se i u vreme Ferdinanda i Izabele. Kortes je postao orudje u rukama vladara upereno protiv krupnog plemstva.
Slabljenje municipalnih sloboda: Smanjen je i uticaj municipalnih vlasti koje su bile vrlo jake. Pored gradskih saveta, glavnih organa vlasti, postojao je u Kastilji i Hermandad (bratstvo) - svojevrsno udruženje gradova za održanje javnog reda i mira, sprečavanje sukoba izmedju gradova i pljačke od strane feudalaca-razbojnika. Na čelu Hermandada bila je glavna skupština Junta General u koju je ulazilo po 8 predstavnika gradova svake provincije. U rukama Hermandada koncetrisala se velika moć. Vršio je sudske funkcije, mogao da podigne značajne odrede milicije, sakupljao je poreze neophodne za svoje izdržavanje. Tako je ova ustanova predstavljala moćnu "administrativnu, sudsku, zakonodavnu i vojnu mašineriju" koja je bila prava država u državi. Ferdinand i Izabela nisu ukinuli ovu instituciju koja je uživala veliki ugled već su njeno delovanje podredili interesu krune. Na zasedanju Kortesa u Madrigalu, aprila 1476, Hermandad je reorganizovan i stavljen pod kontrolu vladara. Na čelo veća Hermandada (nazvan je Santa Hermandad) postavljen je, kao kraljev predstavnik, biskup Kartagene. Kako je Veličina poreza koji je davao svaki grad za izdržavanje ove institucije, način njegovog sakupljanja, kao i kazne za izbegavanje ove obaveze propisane su pažljivije nego ikada ranije. Isti slučaj je bio i sa regrutovanjem i rasporedjivanjem kontigenata milicije Hermandada širom kraljevine. Značajno je naglasiti da nijedan sloj stanovništva, čak ni plemstvo ni sveštenstvo, nije bio izuzet od plaćanja taksi za Hermandad. Tako je reorganizovani Hermandad postao orudje u kraljevim rukama za ukidanje privilegija plemstva i njegovo potčinjavanje kruni. Ova ustanova pokazala se kao veoma efikasna u suzbijanju razbojništva, prvenstveno zahvaljujući nemilosrdnom kažnjavanju. Reorganizovani Hermandad odigrao je svoju ulogu u vreme stabilizovanja vlasti i 1498. prestali su razlozi za njegovo dalje postojanje pa je ukinut. Njegove sudske vojne i finansijske ingerencije preuzeli su državni organi. Gradske slobode i privilegije redukovane su i na taj način što je od 1480. u svako gradsko veće postavljen kraljev predstavnik - koregidor (corregidor) čiji je zadatak bio da vodi računa kako bi se gradskim fininansijama, javnim zemljištem, organima reda itd. upravljalo u skladu sa kraljevim i državnim interesom. Pored koregidora predstavnici centralne vlasti u municipalnim upravama bili su peskidori (pesquisdores), vedori (veedores). Peskidori su se bavili prvenstveno pravosudnim problemima. Oni su, obično, preuzimali na sebe slučajeve sa kojima lokalni sudski organi (alcaldes) nisu mogli da izadju na kraj. Vedori su vršili opšti nadzor nad javnim poslovima i o tome izveštavali krunu. Ovlaštenja koregidora bila su najšira. Oni su predstavljali okosnicu centralne vlasti u provinciji. Da bi se obezbedio izbor najboljih i kaznile zloupotrebe položaja postojala je tzv. rezidencija (residencia). To je rok od 50 (kasnije 30) dana u kome je koregidor, već opozvan sa dužnosti, trebao da ostane na svom položaju. U tom razdoblju su mogle da se podnose žalbe na njegovo obavljanje službe i shodno tome preduzmu odgovarajuće mere. Pošto se radilo o činovniku koji odlazi sa dužnosti, postojala je mogućnost da se na njega sruči čitava bujica izmišljenih optužbi i da se cela istraga pretvori u nečasnu rabotu - tim pre što je, u početku, vodjenje istrage poveravano peskidorima a ovi su to često zloupotrebljavali ne bi li zauzeli upražnjeno mesto svog kolege. Da bi se to sprečilo, istraga o radu koregidora prepuštena je posebnim službenicima - juez de residencia. Oni su delovali prema uputstvima specijalno utvrdjenim za tu vrstu istrage. Rezidencija je trebala da bude na pravovaljani način obznanjena kako bi mogle da se saslušaju primedbe i iz najudaljenijih delova administrativne oblasti. Nisu bile uvažavane opšte žalbe nego samo konkretne optužbe i činovnik koji je vodio postupak nije smeo da žali truda kako bi utvrdio istinu. Po svršetku rezidencije morao se o svemu podneti pismeni izveštaj Kraljevskom savetu.
Stavljanje viteških redova pod kontrolu: Značajan korak u transferu moći i uticaja sa plemstva na krunu bilo je preuzimanje kontrole nad viteškim redovima. Srednjovekovna Kastilja, koja je vodila neprekidan krstaški rat sa Mavrima bila je pogodno tle za delovanje viteških redova. Tu su pored ogranaka Templara i Jovanovaca osnovana u XII veku i tri autohtona reda - Kalatrava, Santjago i Alkantara. Do sredine XIII veka ovi redovi su za svoje zasluge u borbi protiv Mavara bili često nagradjivani. Stalni priliv povlastica i donacija u zemlji i novcu omogućio je redovima da postignu visok stepen nezavisnosti, moći i uticaja koja se u najvećoj meri usredsredila u rukama Velikih majstora koji su stajali na čelu redova. Uzvišeni ideali iz dana osnivanja ustupali su pred sebičnim ambicijama kakve je ispoljavalo i visoko plemstvo.tako da su. Redovi su, tim pre što su borbe s muslimanima jenjavale, postajali opasna pretnja autoritetu krune. Proterivanje Templara iz Kastilje usledilo je 1312, četiri godine nakon stravičnih progona koje su doživeli u Francuskoj. To je bio snažan udarac i za moral ostalih redova čija je unutrašnja disciplina počela da se ubrzano srozava. Redovi su nadživeli vreme koje ih je iznedrilo i u kome su igrali značajnu ulogu. Jedna od prvih poteza Ferdinanda i Izabele bilo je podredjivanje viteških redova kruni. Posle izvesnog ubedjivanja sa Sv. stolicom, Ferdinand je postavljen za velikog majstora reda Kalatrave (1487), Alkantare (1494) i Santjaga (1499). Naslednik Ferdinanda i Izabele, Karlo V, uspeo je da od pape 1523. godine izdejstvuje bulu kojom su sva tri reda objedinjena pod kontrolom krune.
Vojne reforme: Medju brojnim reformama sprovedenim za vladavine "Katoličkih kraljeva" od velike važnosti su i one na preuredjenju vojske. Kastiljci su se odlikovali ratničkim duhom i imali slavne tradicije, medjutim bilo je neophodno sprovesti reforme pogledu načina regrutovanja ljudstva, organizaciji, naoružanju i taktici. Promene koje su se u to vreme u vodjenju ratovanja dešavale u Evropi bile su rezultat društvenog razvitka na svim poljima - tehničkom, ekonomskom, državnom. U srednjem veku je u Španiji, kao i drugde u Evropi, glavnu ulogu imala teška konjica koju su činili plemići i koja je silinom svog naleta razbijala neprijatelja. Ove feudalne vojske bile su često nepouzdane. Svaki feudalac vodio je sa sobom svoje vazale koji su mu bili odani što je značilo da su pripadnici visokog plemstva imali prave privatne armije čiji je broj često nadmašivao kraljevu pratnju. Stvaranje jake stajaće vojske je bitan preduslov jačanja centralne vlasti. Kralj bi na taj način prestajao da bude zavisan od plemstva i njihovih vazalnih vojski i mogao je da se osloni na trupe koje su bile pod njegovim neposrednim zapovedništvom. Feudalcima je zabranjivano da drže naoružanu pratnju a to je značilo kraj lokalnih ratova i terora vitezova-razbojnika. Uspešna taktika švajcarskih najamnika-pešaka u borbi sa feudalnom konjicom kao i pronalazak vatrenog oružja označili su u XV veku kraj prevlasti konjice nad pešadijom. Poznato je bilo još iz antičkih vremena da dobra pešadija može da bude nadmoćnija od konjice ali je to tražilo velike kontigente ljudstva i dugotrajnu kolektivnu obuku koja je iziskivala materijalna sredstva daleko veća od onih kojima su raspolagali srednjovekovni vladari. Pravu stajaću vojsku počeće da uvode tek apsolutistički monarsi u drugoj polovini XVII veka. Vladari XVI veka su pribegavali angažovanju najamnika. Ovaj krvavi zanat proslavio je Švajcarce i nemačke Landsknehte. Plaćenici nikada nisu bili sasvim pouzdani ali je njihovo angažovanje predstavljalo često bolje rešenje nego zavisnost od ćudljivih i samovoljnih feudalaca. Kontigenti najamničke pešadije su u evropskim vojskama sve više rasli u odnosu na konjicu a njihov učinak na ratištu postajao je strahovit.
U ratu sa Mavrima u Granadi Španci su još uvek imali vojsku starog tipa. Nju je činila milicija koju je mobilisao Hermandad i feudalna konjica. Medjutim postojao je i manji kontigent regularnih trupa plaćenih od kralja. Tu je bio i odred švajcarskih najamnika čija su taktika i držanje na bojištu ostavili povoljan utisak na Špance. Iskustva iz ovog pohoda rezultirala su velikim vojnim reformama. Presudnu ulogu u njihovom sprovodjenju imao je Gonzalvo Fernandes de Kordova poznat pod nadimkom "El Gran Capitan" jedan od najslavnjih vojskovodja španske istorije koji kao inovator na polju vojne veštine ima vidno mesto u evropskoj istoriji.
Promene u načinu regrutovanja uvedene su 1496. godine. Odredjeno je da svaki dvanaesti muškarac od 20 do 45 godine života bude vojni obeznik. Bili su pozivani pod oružje samo u slučaju rata i tada su dobijali platu. U vojsku su uzimani ljudi svih socijalnih kategorija od razbojnika do aristokrata. Elemenat čija je prisustvo presudno uticalo na obrazovanje ratničkih kvaliteta i moralnog lika španske vojske bili su siromašni plemići - hidalgoi. Ovaj soj ljudi bio je relativno brojan, siromašan ali gord na svoje plemstvo, ratoboran, obestan i sklon izgredima. Vojna služba bila je neka vrsta ventila za upošljavanje i pražnjenje energije hidalgoa jer su u protivnom, besposličarili, ugrožavali javni red i stvarali nevolje vlastima. Osim Španaca u vojsku su stupali i stranci ali njihov broj u odnosu na Špance nije bio velik. U poredjenju sa većinom drugih evropskih sila, španska vojska je imala izražen nacionalni karakter. Kao i druge armije toga vremena bila je sklona nasilju i pljački ali je, uprkos tome, i po svojoj disciplini bila od najboljih u Evropi.
Španska pešadija iz mavarskih ratova bila je lako naoružana, prvenstveno za gerilske okršaje i kao takva ne bi mogla da opstane na otvorenom polju evropskih bojišta. Odbrambeno naoružanje poboljšano je uvodjenjem šlema karakterističnog oboda, grudnog oklopa kao i štitnika za vrat. Od ofanzivnog oružja, tri šestine ljudi dobilo je duga koplja ( oko 5 m), dve šestine, kratki mač, kratko koplje i mali okrugli štit a preostala šestina bila je naoružana arkebuzama najmanjim i najboljim toga vremena. Bila je podeljena na čete (capitania, batallata) i pukove (coronelia, escuadron). Čete su imale 500 a pukovi po 6000 ljudi. Na svaki puk dolazilo je 600 konjanika a na svaka dva puka 64 topa različitog kalibra. To je jedinici davalo za ono vreme zastrašujuću vatrenu moć. Španska vojska je 1505. godine imala 20 pukova. Prilikom reorganizacije u vreme Karla V II 1534. osnovane su formacije jačine brigade nazvane Tercio (trećina) svaki tercio brojao je 3000 ljudi. Tercio je kao i rimska legija pojam u istoriji.U vreme bitke pešadija se rasporedjivala u kvadrate od po 40-50 ljudi po frontu i dubini. Prvih nekoliko redova su činili kopljanici sa kopljima isturenim napred a u dubini su se nalazili vojnici naoružani mačem i džilitom. Arkebuziri i artiljerija bili su smešteni na uglovima kare kako bi njihova vatrena moć došla što više do izražaja. Ovakav bojni poredak bio je superiorniji od poretka Švajcaraca ili nemačkih Landsknehta. Prvo, bio je bolje podržan vatrenim oružjem. Drugo, u vojnici naoružani dugim kopljima činili su samo prvih nekoliko redova pa je poredak je bio fleksibilniji i nije se narušavao na nepovoljnom terenu. Treće, u slučaju sudara sa neprijateljskom falangom, dok su kopljanici nasrtali jedan na drugoga svojim dugim nezgrapnim oružjem, borci naoružani kratkim mačevima su protrčavali kroz šumu kopalja i napadali neprijateljske kopljanike sasvim zaokupljene borbom sa prvim redom španskih vojnika. U slučaju napada konjice, ona bi bila još u toku juriša proredjena vatrom arkebuza i topova a njen udar zaustavljen gotovo neprolaznom preprekom dugih kopalja. Retki konjanici koji bi uspeli da se probiju našli bi se u sredini kvadrata opkoljeni pešacima što se po viteza tragično završavalo. Španska konjica bila je u novoj taktici podredjena pešadiji. Upotrebljavana je, uglavnom, za podršku falangama i gonjenje neprijatelja. U odnosu na vojnike drugih zemalja Španci su se izdvajali durašnošću u podnošenju svakojakih tegoba koje je nametala ratna služba. Bili su, takodje, poznati u svojoj veštini u opsadnim inžinjerijskim radovima.
Tako je španska pešadija izrasla u jednu od najubojitijih vojnih sila u Evropi. Ona je bila nadmoćna i gotovo nepobediva kroz ceo XVI vek sve do tridesetogodišnjeg rata 1618-1648.

4. Verski život - nehrišćansko stanovništvo - položaj katoličke crkve - Inkvizicija

Odnos prema religiji i položaj crkve u Španiji složeno je pitanje. Do dolaska Ferdinanda i Izabele na presto ona u verskom pogledu nije bila homogena - pored, daleko najbrojnijih, katolika u Španiji je živeo veliki broj muslimana i Jevreja. Odnos izmedju pripadnika različitih veroispovesti varirao je od razdoblja do razdoblja od potupune tolerancije do oštrih sukoba.
Položaj nehrišćanskog stanovništva: Jevreji su naseljavali Ibersko poluostrvu još od rimskih vremena. Za vreme vladavine Vizigota donošeni su zakoni protiv pripadnika Mojsijeve vere i bili su izloženi progonima. Po mavarskom osvajanju položaj Jevreja se popravio. Uživali su versku slobodu, ekonomski prosperirali i dospevali do visokih položaja na dvorovima mavarskih vladara. To je uticalo da se i u hrišćanskim državama delimično izmeni odnos prema njima u smislu veće tolerancije.
Iako su u vreme Rekonkviste nekoliko vekova vodjene borbe izmedju krsta i polumeseca, ponovno osvajanje Španije od strane hrišćana nije značilo i progon pripadnika druge vere. Vladari Kastilje i Aragona su sve do XIII veka pokazivali visok stepen tolerancije prema muslimanskom stanovništvu. Mavri koji su ostali pod hrišćanskom vlašću nazivani su Mudejares. Postojao je niz zakona kojima su bila utvrdjena prava nehrišćana ali i čitav ograničenja i ponižavajućih odredbi. Zadržali su svoje običaje čak i niže sudove. Nije bilo dozvoljeno da se Jevreji pozivaju pred sud subotom. Hrišćanima je bilo strogo zabranjeno da na silu obraćaju inoverce ili da se na bilo koji drugi način upliću u unutrašnji verski život Jevreja i muslimana. To je omogućilo nehrišćanskom stanovništvu da ostvari vidan napredak na ekonomskom polju. Neretko su im hrišćanski vladari poveravali dužnosti koje se tiču upravljanja državnim finansijama. Divili su se mnogim dostignućima islamske kulture i uzimali mavarske lekare i mavarske vaspitače za svoju decu.
Ipak, sa druge strane, vladari Aragona i Kastilje činili su sve da izoluju Jevreje i muslimane od ostalog stanovništva. I Mavri i Jevreji bili su u većim gradovima izdvojeni u posebne zajednice (aljamas) okružene zidovima. Mavrima su ostavljani, ponekad, u posed manji gradovi u kojima je bio zabranjen ulazak hrišćanima. Pod pretnjom fizičkih kazni bilo im je zabranjeno da jedu, piju ili se kupaju sa hrišćanima. Seksualni odnosi medju različitim verama su surovo kažnjavani. Lateranski sabor iz 1216. naredio je da se muslimani i jevreji moraju razlikovati od hrišćana i spoljnim znacima - odećom, načinom šišanja, posebnom oznakom, itd. Španski kraljevi ipak nisu bili revnosni u sprovodjenju ovih odluka.
Položaj Mavara bio je bolji od položaja Jevreja. Netrpeljivost prema Jevrejima vukla je korene iz davnih vremena i bila duboko usadjena u svest prosečnog Španca. Mržnja je bila pothranjivana brojnim praznovericama, zavišću zbog bogatstva i huškanjem verskih fanatika. Bez obzira na zakonske odredbe dešavalo se (kao uostalom i drugde u Evropi) da netrpeljivost i gnev provale i pretovre se u užasne pogrome. Najčešći povod bila bi neka prirodna ili druga katastrofa kao što su epidemije strašnih boleština za koje bi se odmah oputžili Jevreji. Tako su im u vreme kuge sredinom XIV veka ukinute mnoge povlastice. Krajem XIV veka došlo je u Kastilji do čestih napada na Jevreje. Gnevne gomile hrišćana upadale su u jevrejske četvrti ubijajući, pljačkajući i paleći. Tom prilikom su stradale hiljade ljudi, žena i dece.
Veći deo Jevreja je s poslovičnom tvrdokornošću istrajavao u svojoj veri ali su se mnogi da bi izbegli poniženja i opasnosti odlučili da se obrate u hrišćanstvo. Neki su i prisilno pokršteni. Nazivani su konverzosi ili, češće, marani (conversos, maranos). Istim stopama krenuo je i veliki broj Mavara. Oni su nazivan moriscima (moriscos). Njihova odanost novoj veri dovodjena je, često opravdano, pod sumnju. Mnogi od njih su i dalje, tajno, obavljali jevrejske i muslimanske obrede a samo se izjašnjavali kao hrišćani. Nepoverljivost prema njima u narodu nikada nije minula i posle više decenija i stoleća i dalje se pravila razlika izmedju "starih" i "novih" hrišćana. Verska mržnja preobražavala se, postepeno, u rasnu odbojnost.
Uvodjenje Inkvizicije: Pokršteni Jevreji i Mavri često su se nalazili na udaru crkvenihi državnih vlasti ali njihovo sistematsko proganjanje nastupiće u vreme Ferdinanda i Izabele. "Katolički vladari" su realizovali san o jedinstvenoj Španiji i želeli su da ona i u verskom pogledu bude homogena. Jedinstvo i čistota vere postao je jedan od bitnih temeljaca njihove politike. Tako je za vreme njihove vladavine u Španiji uvedena inkvizicija. U toku srednjeg veka u Inkvizicija je delovala u Aragonu i Navari ali ne u Kastilji čiji su častoljubivi vladari smatrali sebe sposobnim da sami vode brigu o čistoti vere . Začudo je ova najkatoličkija pokrajina vekovima stajala u mnogo manjoj meri pod prevlašću pape nego sve ostale. Kanonsko pravo nije nikada važilo u Kastilji. Nacionalni heroj, čuveni el Sid, papi je u lice odrekao poslušnost. Papine naredbe u Kastilji nikada nisu uvažavane čak ni od samih biskupa. Kastilja je bila jedina zemlja u katoličkoj Evropi koja nije slala novac u Rim.
Treba odmah naglasiti da je Španska inkvizicija uvedena u vreme Ferdinanda i Izabele posebna ustanova i da je ona delovala sasvim nezavisno u odnosu na Papsku inkviziciju kojoj su, inače bili podložni, inkvizicioni sudovi u drugim evropskim državama. Ferdinand i Izabela su se obratili papi molbom za uvodjenje inkvizicije koja je potvrdjena bulom od 1. novembra 1478. a Španska inkvizicija je ustanovljena nešto docnije, septembra 1480. godine. Ustupak papi je bio što su sudski postupak vodili redovnici. Medjutim imenovanje inkvizitora i Velikog inkvizitora vršio je kralj. Dok su u drugim evropskim zemljama imanja konfiskovana jereticima pripadala crkvi tj. biskupu, u Španiji su postajala vlasništvo krune. Kralj se obavezivao da će izdržavati inkvizicijske sudove. Trvenja izmedju pape i španskih kraljeva oko vlasti nad inkvizicijom javila su se već prilikom njenog osnivanja i nisu prestala dokle god je postojala inkvizicija.
Već je rečeno da je od 1483. upravljanje inkvizicijom bilo u nadležnosti jednog od četiri državna saveta - Consejo de la Suprema y General Inquisicion. Na čelu "Supreme" stajao je Veliki inkvizitor (Inguisitor general). Prvi i najpoznatiji Veliki inkvizitor bio je Tomas de Torkvemada. Pod njegovom upravom stvorena je cela mreža inkvizicionih sudova podredjenih supremi. Oni su vekovima funkcionisali bolje nego ma koja druga vlast u Španiji. Suprema je bila jedini savet čija se vlast protezala i na Kastilju i na Aragon. Jačajući državu "katolički kraljevi" su težili da što više ograniče mešanje pape u crkvene poslove Španije. Inkvizicija se pretvorila u oružje državi u jačanju vladarskog apsolutizma. Ona je surovo eliminisala ne samo religiozne otpadnike nego svaku vrstu odstupanja od španskih političkih, društvenih, rasnih i kulturnih normi. Zasluga inkvizicije je što je Španija sačuvala versko jedinstvo i izbegla žestoke verske sukobe i ratove koji su potresali mnoge evropske zemlje u XVI i prvoj polovini XVII veka. Medjutim ona je učinila da Španija tri veka bude izolovana od svih duhovnih strujanja i naučnih dostignuća na kojima se zasnivao napredak njenih suseda. Tako snosi jedan deo krivice za to što je Španija počela da u svakom pogledu zaostaje iza drugih evropskih država.
Za uspostavljanje ustrojstva i načina rada Španske inkvizicije najzaslužniji je Tomas de Torkvemada. Na samim njenim počecima pečat radu ove ustanove dao je, takodje, jedan od najpoznatijih prelata u španskoj istoriji Himenes de Sizneros.
Kada je postao Veliki inkvizitor Torkvemada je imao 63 godine. Njegovo poreklo i život pre stupanja na ovaj visoki položaj su obavijeni velom tajne. Imao je jevrejske krvi. Bio je dominikanac i prior manastira Santa Kruz u Segoviji. Postao je kraljičin ispovednik i imao znatnog uticaja na nju. Njegov stric Huan bio je kardinal a brat Dijego redovnik. Njegova ideja vodilja bilo je jedinstvo i čistoća vere u Španiji. Dan za danom opominjao je Ferdinanda i Izabelu da su kao vladari dužni da vode računa o dušama svojih podanika i preklinjao ih da privedu neverne crkvi i sačuvaju verne od otrova bezbožništva. Kao inkvizitor, Torkvemada je bio oštar i neumoljiv. I prema sebi i svojim nije bio manje okrutan. Nikada nije jeo meso niti je nosio išta drugo do monašku mantiju. Odrekao se ponudjenog mesta nadbiskupa Sevilje. Svojoj sestri je uskratio miraz i prisilio je da stupi u manastir. Bio je omražen od dela stanovništva i živeo u stalnom strahu da će biti ubijen. Uvek je kod sebe imao rog jednoroga koji treba da štiti od otrova. Sa kraljevom dozvolom držao je pratnju od 250 pešaka i 50 konjanika koji su ga pratili na svakom putovanju. Umro je 16. septembra 1498. i sahranjen u crkvi svoga manastira Santo Tomas u Avili. U toku 15 godina koliko je bio na čelu inkvizicije u Španiji su spaljena 1.611 živih ljudi 6.860 mrtvaca ili slika mrtvih, 97.321 je osudjeno na druge kazne - gubitak časti, konfiskaciju imovine, doživotnu robiju. Ukupno je osudjeno 185.328 ljudi. Torkvemada je u svesti kasnijih generacija ostao upamćen kao oličenje mračnjaka, sumanutog verskog fanatika i okrutnog mučitelja. Nasuprot tome, katolička crkva neguje uspomenu na njega kao jednog od svojih najzaslužnijih duhovnih boraca.
Torkvemadu je nasledio Diego Deza potom je Veliki inkvizitor postao 1507. Himenez de Sizneros. Sizneros je bio skromnog plemićkog porekla. Obrazovan je u Alkali, Salamanki i Rimu. Kao verski fanatik i sposoban organizator uspeo je da se izdigne do najviših crkvenih položaja kao i dužnosti u državnoj službi. Bio je ispovednik kraljice Izabele (1492), provincijal franjevačkog reda u Kastilji (1494) Nadbiskup Toleda i primas Španije (1495), kardinal i Veliki inkvizitor Obavljao je dužnost regenta u dva navrata - 1506. po smrti Filipa I i po smrti Ferdinanda II. Jedan je od najvećih državnika u španskoj istorije. Radio je na reformi finansija, vojske, finansijski pomagao kralja.
Proterivanje Jevreja i progoni pohrišćanjenih inoveraca: Zadatak inkvizicije je bio da brine o čistoći vere tj. da pronadje i kazni onoga koje izneverio hrišćansko učenje i zapao u jeres. Propaganda vere misionarski rad nisu bili u njenoj nadležnosti. To je značilo da su Jevreji i muslimani koji nikada nisu ni bili hrišćani stajali van domašaja inkvizicije. Uprkos tome Torkvemada je vršio pritisak na kraljeve da se svi nehrišćani ili pokrste ili budu proterani. Naročito se ustremio na Jevreje. Kada se zauzimanjem Granade 1492. uvećao broj nehrišćana kraljevi su popustili i odlučili da proteraju Jevreje. Jevreji su ponudili izuzetno veliku sumu novca da bi vladare privoleli na versku toleranciju ali uzalud. Ferdinand i Izabela su 30. marta 1492. potpisali zakon prema kome su svi Jevreji bili obavezni da u roku od četiri meseca pristupe krštenju ili napuste Španiju pod pretnjom smrti . Smeli su da ponesu sve osim zlata i srebra. Ono što ne bi mogli da ponesu ostajalo je kraljevoj blagajni - to znači gotovo sve. Nije bilo nikoga ko bi mogao i hteo da kupi velika imanja prognanih. Davala se kuća za magarca, vinograd za haljinu. Torkvemada je, uz to, dopunio zakon o iseljavanju odredbama kojima je hrišćanima zabranjeno da u ma kom obliku pomažu prognane, da im pruže životne namirnice ili zaklon. Iz Kastilje je prognano 30.000 a iz Aragona 6.000 porodica - ukupno oko 160.000 Jevreja. Jedan deo je primio hrišćanstvo i ostao u Španiji.
Broj mavarskog stanovništva uvećao se osvajanjem Granade. Ferdinand i Izabela su u svoje ime i ime svojih naslednika obećali muslimanima da će moći da ostanu u svojoj veri i žive po svojim zakonima. Pokrštavanja Mavara u prvih nekoliko godina nisu bila prisilna ali su i rezultati u tom pogledu bili mršavi. Do preokreta je došlo 1499. kada je blagog nadbiskupa Granade Ferdinanda od Talavere nasledio borbeni nepopustljivi Himenes de Sizneros. Kako je Torkvemada već proterao Jevreje, Sizneros je sebi u zadatak stavio pokrštavanje (ili proterivanje Mavara). Sve kraljevske zakletve su prekršene. Mavri su stavljeni pred izbor ili da se pokrste ili da napuste Španiju. U Granadi je, ubrzo, pokršteno 50-70.000 muslimana. Krštenja nisu obavljana pojedinačno nego u masi. Jedan deo Mavara je pobegao u planine i nameravajući da se odupre oružjem. Ferdinand im je ponovo dao lažno obećanje da će biti ostavljeni na miru. Progoni su nastavljeni. Uz vojnike je išao i sveštenik koji je odmah pokrštavao zarobljenike. Novim hrišćanima "Moriscima" dat je rok od četrdeset godina da se priviknu na novu veru i u tom roku su trebali da budu izuzeti od istraga inkvizicije.
Pokršteni Jevreji i Mavri našli su se na udaru inkvizicije. Neki od njih nikada nisu iskreno prihvatili novu veru u kojom su silom prilika uvedeni. Većina nikada nije dobila neko hrišćansko obrazovanje. Mnogi "marani" i "Morisci" su tajno i dalje upražnjavali stare obrede. Bio je dovoljan mali razlog da se nadju pred strogim sudom crkve. Kao znak jeresi prokazivana je upotreba arapskog jezika i pisma, pevanje arapskih pesama, odelo, uzdržavanje od vina i svinjskog mesa, kupanje (koje je za Mavre bilo navika a za hrišćane sumnjiv luksuz), oblačenje čiste košulje subotom. Obraćenicima je bilo zabranjeno iseljavanje iz Španije jer je to tretriano kao bekstvo. Tako su "Morisci" izloženi stalnim progonima sve do njihovog konačnog proterivanja iz Španije 1609. za vreme Filipa IV.

5.Privreda Španije u vreme Ferdinanda i Izabele:

Razvoj stočarstva i opadanje zemljoradnje - "Mesta": Kastilja je bila agrarna zemlja. Ono što odlikuje njenu poljoprivredu je sukob interesa izmedju stočara i zemljoradnika koji je tekao na štetu poslednjih i španske privrede uopšte.
Još od vremena Rekonkviste ogromna, često pusta, prostranstva Kastilje i Estremadure počela su da se pretvaraju u pašnjake. U slučaju napada Arabljana usevi su stradali a stoku se mogla lako odagnati na sigurno mesto. Ogromna prostranstva puste zemlje koja su posle osvajanja dospela u ruke kralja, seniora i crkve bila su pogodna za gajenje ovaca i ubrzo je to postalo specifičnost španske privrede. Stada su se delila na mesna i katunska. Prva su bila dopunska delatnost zemljoradnika i pripadala su, uglavnom, seoskim opštinama, a docnije i rkupnim zemljoposedincima. Katunska su se nalazila isključivo u posedu krune, krupnih svetovnih i crkvenih feudalaca. Ubrzo su dobila poslebnu organizaciju. Ogromna stada ovaca leti su pasla na visoravnima Kastilje i Leona. Zimi su se premeštala u u ravnice Estremadure i Andaluzije koje su se odlikovale blagom klimom i obilnom ispašom da bi se u aprilu ponovo vraćala natrag. Gajenje ovaca je bilo od ogromnog ekonomskog značaja za državnu blagajnu i plemstvo kome je donosila velike prihode. Zato je ova delatnost dospela pod posebnu kraljevu zaštitu. Posednici pokretnih stada su obrazovali posebnu privilegovanu korporaciju nazvanu Mesta na čijem je čelu stajalo Časno veće Meste (Honorado Consejo de la Mesta). Ćlanovi ovog udruženja imali su pravo da izgone svoja stada na livade koje su se nalazile uz široke drumove Kanjade (canadas) kojima su se stada kretala na putu iz Kastilje za Estramaduru. Radilo se o livadama koje su bile kraljevo, opštinsko i privatno vlasništvo. U početku, u XIII veku, ovo pravo bilo je ograničeno samo na kraljeve zemlje kojih je tada bilo mnogo a kasnije je prošireno na sve puste i opštinske zemlje. Kodifikacija prava Meste izvršena je 1511. godine. Sem prava da se koriste livadama uz put, Mesta je dobila pravo da rekvirira travu po utvrdjenoj ceni. Vremenom je zemljoradnja sve više prinošena na žrtvu nezastih ovaca Meste. Bilo je zabranjeno ogradjivanje livada. Mesta je organizovala posebne sudove gde je bila i sudija i stranka u svom sopstvenom sporu. U XVI veku Mesta je sklopila ugovor sa Estramadurom o pravu ispaše ovaca u toku zime uz naknadu od šest reala po grlu, pri čemu je istaknuto da ugovor ostaje neizmenljiv i neraskidiv sve dok Mesta otplaćuje tu naknadu. Taj je ugovro predao u ruke Meste ogromna prostranstva najplodnije španske pokrajine. Svi kasniji pokušaji posednika da raskinu ugovor ili bar povećaju naknadu zbog velikog pada vrednosti novca ostali su bez rezultata sve do poslednje trećine XVIII veka. Mesta i njene ovce pretvorili su se u pravu napast za špansko seljaštvo a ujedno s tim i za špansku privredu u celini. Na plodnim područjima pretvorenim u pašnjake živela je jedva petina stanovništva nego što je to ranije bio slučaj. Količina ovaca po podacima iz 1556. dostizala je 7 miliona grla. Razlog opadanju zemljoradnje bio je i progon mavara čija je kultura po tom pitanju bila na višem nivou od hrišćanske.
Zanatstvo, trgovina, pomorstvo: Vuna je bila najznačajniji predmet španskog izvoza - najviše u Nizozemsku, Englesku i manufakture Djenove i Firence. Ferdinand i Izabela sproveli su čiatav niz protekcionističkih mera na jačanju nacionalne privrede. Kastilja je bila izvoznik sirovina, prvenstveno vune, ali je većina zanatskih proizvoda stizala iz drugih zemalja. Vladari su naredili da se ne može izvesti više od dve trećine vune i zabranili uvoz tkanina. To je učinilo da se razvije tekstilna industrija u Sevilji i Toledu koja je postala poznata širom zapadne Evrope. Bila je razvijena i proizvodnja svile koja se nalazila u rukama Mavara. Carine su bile visoke. Izvoz srebra i zlata bio je (kao i u drugim zemljama) zabranjen. Zakonom od 1491. zabranjeno je i strancima da iznose novac. Kada se radilo o trgovcima morali su za novac koji su zaradili u Španiji da kupe tamošnje proizvode. Po otkriću Amerike naročita se pažnja posvećivala unapredjenju brodogradnje. Vladari su od 1495. nudili visoke premije za gradnju brodova od 600 i više tona. Zabranili su 1500. da se tovar ukrca na bilo koji strani brod u španskim lukama ako je kastiljski bio dostupan. Od 1501. nije se mogao prodati ni jedan španski brod u inostranstvo bez posebne dozvole krune.
Trgovački centri na sredozemlju već su dosta izgubili proterivanjem Jevreja i turskim osvajanjima. Otkriće Amerike učiniće da se ekonomsko težište španije pomeri sa Sredozemlja na Atlantik ali će do doći do izražaja tek u vreme naslednika "Katoličkih kraljeva".

6. Spoljna politika i ratovi

Opšte karakteristike spoljne politike Ferdinanda i Izabele: Vladavina Ferdinanda i Izabele je u mnogo čemu prelomno doba u istoriji Španije. Izmedju ostalog, donela je pravu revoluciju u spoljnoj politici. Zemlje na Pirinejskom poluostrvu provele su Srednji vek izolovane, uglavnom zauzete sopstvenim problemima i gotovo da nisu imale udela u evropskoj politici. Ne treba gubiti iz vida osvajanja Aragona na Sredozemlju ali je ipak u odnosu na Francusku, Carstvo i Englesku uticaj Španije na dogadjaje u Evropi sasvim neznatan. Krajem XV i početkom XVI veka Španija je stupila na evropsku i svetsku scenu. Ferdinand i Izabela ostavili su svojim naslednicima Španiju koja je ušla u red evropskih sila i otpočeli su izgradnju prekomorske imperije. Uprkos tome što su Aragon i Kastilja spram sveta istupali jedinstveno, spoljna politika Španije je kombinacija nasledjenih tradicija obe države. U duhu kastiljske politike koju je zastupala Izabela, Španija je nastavila ekspanziju ka severnoj Africi i borbu sa Mavarima a kasnije sa Turcima tako da je u narednim stolećima nosila barjak hrišćanstva u Sredozemlju. U to se Ferdinand nije mnogo mešao. Njegova opsednutost diplomatijom bila je usredsredjena na Evropu. Pored toga snage su bile usmerene na osvajanje i kolonizovanje prekomorskih poseda. Na svim ovim poljima Španija će gotovo ceo vek biti uspešna. Imperijalna politika nosila je medjutim u sebi opasnu klicu propasti. Španci su ratovali, neprekidno, sa jednima a često i sa više jakih protivnika. Istovremeno su konkvistadori sa zapanjujućom hraabrošću osvajali Novi Svet. Sve je to crpelo basnoslovna materijalna bogatstva i ljudske živote. Uprkos zlatu novoga sveta najveći teret podnosila je sama Španija - to će ovu zemlju iznuriti i dovesti do toga da bude siromašnija i zaostalija od država u odnosu na koje je dugo predstavljala veliku silu.
Osvajanje Granade: Prvi zadatak Ferdinanda i Izabele bilo je osvajanje Granade koja je još uvek bila pod vlašću Mavara. Mavarski kralj Granade je 1476. odbio da plati uobičajeni godišnji danak Kastilji. Ferdinanad i Izabela bili su odviše zauzeti unutrašnjim problemima da bi nešto preduzeli. Pohod protiv Granade otpočeo je 1482. i trajao deset godina - do 1492. godine. Sada su Špancima išle na ruku dinastičke borbe u Granadi. Angažovana je, za ono vreme neverovatno brojna, vojska od 80.000 ljudi. U njoj nisu bili samo Španci nego i avanturisti i verski zanesenjaci iz Engleske, Francuske, Nemačke. Oživeo je duh krstaških ratova. Papa Sikst VI darovao je španskim kraljevima veliki srebrni krst koji je uz kraljevsku zastavu istican na najvišoj tački svakog osvojenog grada. U sred kampanje, 1486. godine, kraljevski par je hodočastio da se pokloni moštima Santjaga u Komposteli. Kraljica je požrtvovano radila na sakupljanju namirnica za vojsku. O svom trošku je opremila ogroman broj šatora specijalno opremljenih za negu ranjenika.
Sa kopna je Granadu pritiskala jaka vojska a katalonska flota je blokirala obalu. Kako stenovit teren nije pružao mogućnosti za razvijanje većih vojnnih odreda pohod se pretvorio u dugotrajno, zamorno opsadno ratovanje. Jedan od najvećih gradova - Malaga - predao se 1487. godine. Garnizon su činile afričke trupe koje su se borile odlučnije od španskih Mavara. U toku pregovora o predaji pobili su 5-600 španskih zarobljenika. Za kaznu su hrišćani celokupno stanovništvo rasprodali u roblje. U proleće 1490. hrišćanska vojska ulogorila se nekoliko kilometara od Granade. Mavri u opsednutom gradu bili su klonuli duhom. Pregovori o predaji otpočeli su oktobra 1491. Vodio ih je sa španske strane Gonasalvo Fernandes de Kordova. Impresivna ceremonija predaje grada obavljena je 2. januara 1492. godine. Katolički kraljevi su krenuli iz logora Santa Fe, pred njima su nošene zastave sa likom Santjaga i Bogorodice. Kraj njih je jahao kardinal Španije Bobadilja koga prati pedeset konjanika. Mavarski vladar polazi u susret pobednicima. Došavši na obalu sišao je sa konja i predao ključeve Ferdinandu. Na vrhu tornja Komares istaknut je veliki srebrni krst i zastava Kastilje. “Granada katoličkim vladarima” proglasio je glasnik za vrha tornja. Rat protiv Granade bio je grandiozan, uspešno okončan vojni pohod. Njime nije samo dostojno krunisano osam vekova Rekonkviste već je to u očima brojnih pridošlica iz drugih delova Evrope bila demonstracija moći jedne kraljevine čiji je uspon tek počinjao.
Početak španske ekspanzije u Severnoj Africi:
Logičan nastavak Rekonkviste bilo je špansko širenje preko Gibraltara - u severnu Afriku sa kojom je i geografski i istorijski Pirinejsko poluostrvo bilo usko povezano. To je, kako je već rečeno, želela kraljica Izabela dok je Ferdinand obuzet problemima i Italiji pokazivao daleko manje sluha za ovaj pohod. Jedan od glavnih zagovornika ove politike bio je kardinal Himenez de Sizneros. Kako je kraljica umrla 1504. pre početka borbi za severnu Afriku Sizneros je postao ako ne vojni a ono duhovni predvodnik ovog poduhvata.
Prva meta španskih napada bio je Alžir. Najznačajnija strateška tačka za osvajanje ove zemlje bila je luka Oran. Pošto je Oran bio dobro branjen i teško osvojiv sa mora Španci su odlučili da prvo zauzmu luku Mers-el Kebir koja bi poslužila kao baza za napad sa kopna. U Malagi je avgusta 1505. sakupljeno oko 10.000 vojnika i ukrcano na 140 brodova. Zapovednik vojske bio je Diego Fernandez de Kordova dalji rodjak slavnog ratnika a flotom je komandovao Ramon de Kardona. Iskrcavanje je bilo dramatično. Odred od 180 Španaca je u malim čamcima ili plivajući dospeo na obalu i sukobio se sa daleko nadmoćnijom mavarskom vojskom koju je neverovatnom hrabrošću uspeo da potisne. Zauzete su utvrde koje dominiraju nad gradom a s mora su španci otvarali jaku artiljerijsku vatru. Mers-el Kebir se predao. U Španiji su vesti o pobedi izazvale pravu euforiju. Zbog ratova u Italiji i problemima oko nasledja prestola Kastilje nastavak ekspanzije u Africi je odložen na četiri godine. Za to vreme je španski garnizon u Mers-el Kebiru trpeo oskudicu i napade Mavara iz Orana. Italijanski ratovi su iscrpeli državnu blagajnu i postavilo se pitanje finansiranja nastavka pohoda u Africi. Tada je na scenu stupio Himenez de Sizneros koji se ponudio da snosi troškove rata a zauzvrat je tražio da rukovodi kampanjom i da svi osvojeni krajevi budu posed nadbiskupije u Toledu. Postavilo se pitanje vojnog zapovednika. Kralj nije hteo da, po Himenesovoj želji, postavi Gonsalva de Kordovu već mu je dodelio Pedra de Navara, svog pouzdanika kako bi smanjio kardinalov uticaj. Vojska od 14-20.000 ljudi na 90 velikih brodova i nekoliko stotina manjih ladja iskrcala se kod Mers-el -Kebira. Iako je imao 73 godine i bio slabog zdravlja Himenez de Sizneros je lično predvodio trupe. Jahao je na mazgi, ispred njega je nošen veliki srebrni krst. Obilazio je redove vojnika opominjući ih da budu spremni da umru za veru. Oran je zauzet na juriš. ^ak ni manjak lestvi za penjanje nije zaustavio Špance - uspinjali su se na bedeme uz pomoć kopalja koje su zabadali u pukotine izmedju kamenja. Uspeli su da savladaju Mavre kod ulazne kapije i hrišćanska vojska je nahrupila u grad. Usledili su užasan pokolj i pljačka. Ulice su bile prekrivene leševima. Preživeli su prodati u roblje.
Posle trijumfa došlo je do razdora izmedju Himenesa de Siznerosa i kralja Ferdinanda. Za kardinala su ovi uspesi bili tek odskočna daska u daljem osvajanju. Želeo je da naseli koloniste i nastavi prodor u unutrašnjost. Krajnja vizija je bilo proterivanje i pokrštavanje nevernika i stvaranje španske imperije u severnoj Africi. Ferdinand je sumnjao da fanatični Himenes de Sizneros želi da stvori nezavisnu teokratsku državu. Pored toga, za njega je ova ekspedicija imala samo značaj kažnjavanja mavarskih i berberskih gusara i stvaranje baza za obezbedjenje trgovačkih brodova od ove opasnosti. Oran je, uprkos prethodnom dogovoru, pripao kruni a ne toledskoj nadbiskupiji. Kardinal je požurio u Španiju da se objasni sa kraljem. Ferdinand nije nameravao da održi reč i Himenez de Sizneros je bio prisiljen da se povuče u Alkalu. U toku Ferdinandove vladavine osvojeni su 1510.luku Bugija istočno od Alžira a iste godine i sam grad Alžir. Bez kolonizacije, koju je zagovarao kardinal, španska vlast na afričkoj obali nije mogla biti postavljena na solidne temelje. Španci su uskoro dobili suparnike u borbi za prevlast na zapadnom mediteranu. To su bili slavni gusari i legende pomorske istorije ovog dela sveta, braća Arudž i Hajredin Barbarosa koji će u narednih par decenija biti strah i trepet za hrišćanske brodove i primorsko stanovništvo.
Razlog zašto Španija nije svesrdno prionula na stvaranje imperije u severnoj Africi neki vide u tome što su osvajanja u Alžiru započeta u vreme kada je već bila otkrivena Amerika u kojoj su španski vladari videli bolje mogućnosti za kolonijalno širenje. Španija se ipak uvukla u borbu protiv Turaka na Sredozemlju koja će joj čitav XVI vek oduzimati dosta krvi i novca.
Španija na evropskoj sceni: U dogadjaje u Evropi Španija se umešala na pod uticajem Ferdinanda i kada je Izabela umrla spoljna politika je bila više u službi aragonskih nego kastiljskih interesa. Ferdinand je ušao u diplomatske i vojne sukobe oko poseda i hegemonije u Italiji. U spoljnoj politici bio je beskrupulozni realista i uspevao je da profitira na račun drugih država. Okružio je Francusku mrežom svojih saveznika: Engleskom, Carem, Burgundijom. Najviše se okoristio na račun svoga zeta engleskog kralja Henrija VIII koga je uvukao u rat sa Francuskom dok je on ubirao plodove. Mirom u Barseloni 1493. godine dobio je od Francuske Rusijon i Serdanju pokrajine podno Pirineja. Napulj je dobio mirom u Bloa 1505. a Navaru je osvojio 1512. godine.
6.Problemi oko nasledja prestola i očuvanja jedinstva Španije
Važan problem koji je ostao nerešen a pretio je da uzdrma sve što je postignuto u vreme "katoličkih kraljeva" bilo je pitanje nasledja prestola. Ferdinand i Izabela imali su petoro dece: Izabelu, Huana, Huanu, Mariju i Katarinu. Kako je to bio običaj u to vreme brak je bio zaloga političkih saveza ali i od presudne važnosti za budućnost dinastije i države - to je u slučaju Španije zaista došlo do izražaja. Jedini sin Huan bio je oženjen margaretom kćerkom cara Maksimilijana, Huana je bila udata za Filipa vojvodu od Burgundije Maksimilijanovog sina. Izabela i Marija bile su udate za portugalskog prestolonaslednika. Najmladja kćer Katarina bila je udata za engleskog prestolonaslednika Artura potom za njegovog brata kralja Henrija VIII. Jedini muški naslednik prestola Huan umro je 1497, u 20-toj godini bez potomstva. Situacija je postala složena kada je godinu dana kasnije umrla i Izabela žena portugalskog princa. Naime, portugalski princ je smatran najpoželjnijim naslednikom prestola Aragona i Kastilje. Portugal je smatran bratskom državom kojoj je u izgledu bila sjajna budućnost. Španci nikako nisu želeli za kralja nekoga iz zemalja izvan Pirinejskog poluostrva ko će imati malo razumevanja za njihove probleme. Ta strahovanja od stranca na prestolu pokazaće se kao sasvim opravdana ali će tada biti kasno. Prvi naslednici bili su sada Huana zvana Luda i njen muž Filip Lepi burgundski vojvoda. Filip je bio iz dinastije Habsburgovaca čiji su pripadnici u to vreme nosili i krunu nemačkih careva. Pretila je opasnost da Španija postane deo jedne multinacionalne imperije. Katastrofa je bila na pomolu kada je 1504. godine umrla kraljica Izabela. Zakoniti nasledik prestola Kastilje nije bio Ferdinand, koji je ostao samo kralj Aragona, nego Huana i Filip. ^inilo se da je gotovo sa jedinstvom Španije. Huana i Filip su 1506. doputovali da ostvare svoje pravo na presto Kastilje koji je za sebe želeo i Ferdinand. Do razgovora aragonskog kralja sa ćerkom i zetom došlo je u mestu Viljafala u planinama Galicije. Lukavi Ferdinand je potpisao sporazum u kome je obećavao da će se povući u Aragon i prepustiti presto Kastilje svojoj "najvoljenijoj deci". Potpisan je i dodatni ugovor po kome je praktično Huana isključena iz vlasti zbog "bolesti i bolova koji zbog njene časti nisu navedeni". Tako je Ferdinand izneverio ćerku a Filip suprugu. Medjutim uveče istoga dana kada su ugovori potpisani Ferdinand je protestovao i odbio da prizna sporazum tvrdeći da je iznudjen pod pritiskom i da je uperen protiv njegove kćeri. Pitanje je kakva je svrha ovog Ferdinandovog poteza - cilj je bio da eliminiše Filipa jer Huana je već unapred bila isključena zbog svoje bolesti. On i Filip su posle nekoliko dana opet pregovarali i Ferdinand je popustio. Ne samo da se povukao u Aragon nego je otplovio za Djenovu da bi sredio neke diplomatske poslovoe oko napuljske kraljevine. Medjutim Filip je umro dva meseca kasnije - septembra 1506. u Burgosu. Širile su se vesti da ga je Ferdinand otrovao. Huana se 1509. povukla u mračnu tvrdjavu u Tordesiljasu gde je provela sledećih 46 godina života. Ipak, zakoniti naslednik španskog prestola bio je Huanin i Filipov sin Karlo. Ferdinandova netrpeljivost prema Filipu preneo na njegovog sina ali Karlovo pravo na presto nije mogao da ospori.
Ferdinand Katolički umro je 23. januara 1516. u jednom malom selu u Estremaduri. Oko njega se kao ptica zlosutnica vrzmao izaslanik burgundskog vojvode Karla kardinal Adrijan od Utrehta. Ironija sudbine je bila da će Ferdinandovom smrću i krune Aragona i Kastilje pasti na jednu glavu čime će nacionalno jedinstvo Španije biti postignuto ali pošto će ih poneti stranac nacionalni interesi biće dovedeni u pitanje.











[b]
Admin
Admin
Admin

Broj poruka : 47
Datum upisa : 09.10.2009
Godina : 36
Lokacija : Smederevo/Novi Sad

https://novivek.forumsr.com

Nazad na vrh Ići dole

UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA Empty Re: UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA

Počalji  Mirko Pon Jan 23, 2012 1:27 am

Jesi li ti pitao Beslina da postavis njegovu skriptu ovde?

Mirko

Broj poruka : 1
Datum upisa : 23.01.2012

Nazad na vrh Ići dole

UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA Empty Re: UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA

Počalji  raider54 Ned Maj 27, 2012 5:23 pm

Ovo je super..hvala..
Imate li ista o Spaniji u vrijeme Karla V i Filipa II...??

raider54

Broj poruka : 1
Datum upisa : 22.05.2012

Nazad na vrh Ići dole

UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA Empty Re: UJEDINJENJE ARAGONA I KASTILJE I STVARANJE JEDINSTVENE ŠPANIJE - FERDINAND I IZABELA

Počalji  Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu