novi vek
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Henri VIII (1509-1547)

Ići dole

Henri VIII (1509-1547) Empty Henri VIII (1509-1547)

Počalji  Admin Sub Okt 10, 2009 12:30 pm

HENRI VIII (1509-1547)

Pošto je stariji sin Henrija VII Artur umro mlad, na presto Engleske došao je 1509. 17-godišnji Henri VIII. Po temperamentu se znatno razlikovao od oca. Bio je snažne fizičke pojave i bujne prirode. Uživao je u sportu i zabavama. Engleski dvor poprimio je veliki sjaj i postao stecište veselih svečanosti što je umanjivalo bogatstvo koje je za sobom ostavio čuvarni Henri VII. Kao, uostalom, svi Tjudori, Henri VIII je stekao dobro obrazovanje u humanističkom duhu. Govorio je dobro latinski i francuski, od svoje prve žene Katarine Aragonske naučio je ponešto španski i italijanski. Pored dara za jezike bio je dobar matematičar.

1.Reformacija u vreme Henrija VIII

1.1. Henrijev razvod braka sa Katarinom Aragonskom



Posle smrti Henrija VII koji je vladao čvrstom rukom, plemstvo je pokušalo da povrati staro stanje i ojača svoju moć u odnosu na vladara. Henri VIII je uspeo da ove težnje obuzda i nastavi sa učvršćivanjem centralne vlasti. U početku je smirio plemstvo sudskim ubistvom omrznutih Empsona i Dadlija koji su u vreme vladavine njegovog oca igrali glavnu ulogu u vodjenju državnih poslova i zamerili se aristokratiji. U toku cele svoje vladavine Henri je umeo da se okruži uspešnim administratorima i državom su upravljali ljudi kao kardinal Tomas Vulzi, Tomas Kromvel, vojvoda od Norfolka i Stiven Gardiner. Vulzi i Kromvel spadaju medju najistaknutije državnike engleske istorije. Henri je bio naprasite naravi i tiranskih sklonosti. Njegov buran privatni život (ženio se šest puta) imao je znatnog upliva na politiku i često bio uzrok promena u državnom vrhu koje su se završavale smenjivanjem i pogubljenjem zaslužnih državnika.
Prestolonaslednik Artur sin Henrija VII umro je mlad aprila 1502. i njegova žena 17-godišnja Katarina Aragonska ostala je posle samo godine braka udovica. Španci su zahtevali povratak Katarine za koju su tvrdili da je još devojka i 100.000 - ratu miraza koju su već platili. Henriju VII trebao je savez sa Španijom i odlučio je da špansku princezu uda za svoga drugog sina Henrija. Uz malo napora od pape Julija II dobijeno je poništenje prvog braka (1503). Mladi, 15-godišnji, Henri VIII uložio je tajni protest protiv ženidbe sa Katarinom. Uprkos tome, brak je zvanično sklopljen juna 1509. godine dva meseca pošto je Henri VIII stupio na presto. Katarina je rodila sedmoro dece od kojih je živa ostala samo Marija dok su ostala deca ili mrtvorodjena ili umrla ubrzo po porodjaju. Henri inače nije bio naročito naklonjen svojoj sedam godina starijoj ženi. Bio je snažan živog temperamenta a Katarina kruta odgojena u strogo verskom duhu. Smrt dece doživljavao je kao Božiju kaznu zbog ženidbe bratovom udovicom. Postavljao se i problem prestolonaslednika toliko važan za državu i dinastiju Tjudora koja se još nije sasvim učvrstila na prestolu jer je od svršetka rata crvene i bele ruže proteklo tek četvrt veka. Henri je već 1525. prestao da živi sa Katarinom i zaljubio se u Anu Bolen. Bio je ozlojedjen i političkim držanjem Karla V Katarininog rodjaka pa je odbacivanjem Katarine posredno izazivao politički raskid.
Potaknut svim ovim spletom raznovrsnih motiva Henri je odlučio da od pape zatraži poništenje braka.

Papa Klement VII je odugovlačio sa odgovorom. Nije želeo da otvoreno odbije Henrija. U povoljnijim okolnostima možda bi i izašao u susret kraljevoj želji ali Henri i Kardinal Vulzi tražili su nešto što je praktično bilo neizvodljivo. Zahtevali su da se papska dozvola za brak izmedju Katarine i Henrija proglasi nevažećom. Klement VII nije mogao da ospori odluku svog prethodnika a da ne dovede u pitanje sopstveni autoritet. Pored toga, u Italiji je besneo rat. Vojska Karla V, Katarininog nećaka, 1527. godine je stravično opljačkala Rim i papa je praktično bio zarobljenik cara koga nije bilo mudro jediti.
Kraljeva desna ruka u vodjenju države pa i u brakorazvodnoj parnici bio je Kardinal Vulzi. On je vlast dugovao kralju ali i papi. Da bi mogao da upravlja biskupima i monaškim redovima bio mu je potreban papin autoritet. Postao je papski legat uz ovlaštenja koja su se povremeno obnavljala i uvećavala. Njegova velika moć ali i način života nisu ga učinili suviše popularnim. I u unutrašnjoj i u spoljnoj politici načinio je niz velikih promašaja. Uz to nije uspeo da izdejstvuje kod pape razrešenje kraljevog braka. Pao je u nemilost i septembra 1529. svrgnut je sa mesta kancelara. Vulzija je na mestu kancelara smenio Tomas Kromvel a kao crkveni poglavar Tomas Kranmer.

1.2.Reformni parlament”- raskid sa papom - kralj kao vrhovni poglavar crkve

Kralj je sada krenuo svom snagom da sebi potčini crkvu. Sazvao je parlament (tzv. Reformni parlament) koji je u sedam godina (od 3. novembra 1529. do 4. aprila 1536.) zasedao sedam puta. Pod Henrijevim uticajem, laici i antiklerikalno nastrojeni pravnici, oslobodjeni Vulzijevog nadzora, doneli su niz zakona koji predstavljaju suštinske pretpostavke reformacije u Engelskoj - raskid sa Rimom, kralj kao vrhovni poglavar engleske crkve raspuštanje manastira.

Dokument koji je poslužio parlamentu kao pravna osnova u podredjivanju crkve državi bio je Uredba o predzaštiti iz 1393. godine. Cilj ove uredbe bio je da učini nevažećim u Engleskoj sve papske dekrete koji su zadirali u prava engleskih biskupa. Sudovi su polako proširivali njegov delokrug. Carski poslanik je zapisao “Niko ne može da dokuči tajnu ovog zakona. Njegovo tumačenje se krije u kraljevoj glavi koja ga proširuje po svom nahodjenju i primenjuje na koga mu je volja.” Ovu višesmislenu uredbu pravnici su tumačili na štetu engleskog sveštenstva koje je optuženo za nezakonit rad crkvenih sudova jer su primenjivali rimsko kanonsko pravo.
Konvokacije su januara 1530, posle ogorčenog protesta i bez doslovnog priznanje krivice, morale da otkupe oproštaj od kralja za 118.000 funti. Zatim ih je kralj prisilio da ga priznaju kao poglavara crkve - “posebni zaštitnik, jedini i vrhovni gospodar i, koliko Hristov zakon dozvoljava, čak i vrhovni Poglavar.” Formula je bila prilično neodredjena. To nije značilo nepriznavanje papske vlasti. Fraza Koliko Hristov zakon dozvoljava mogla je da se različito tumači i pokrije čitav niz ograničenja. Ali plemići i pravnici koji su sedeli u parlamentu složili su se sa kraljevim pritiskom na papu. Tomas Kromvel je dugo bio Vulzijev pomoćnik i imao je iskustva u kardinalovom metodu jedinstvenog nadzora nad crkvom i državom. .

Zakoni koje je doneo parlament su: 1) Pokornost (1532,1534) - obaveza da crkveni sudovi neće donositi nikakve nove odredbe bez kraljevog odobrenja a da će već postojeće podneti na reviziju odboru koji je imenovao kralj; 2) Zakon o ukidanju prava žalbe (1533) - zabranjeno je apelovanje engleskih sveštenika na Rim; 3) Zakon o ukidanju anata (1534) - anati i prvine nisu više bili plačani Rimu nego kruni; 4) Zakon o vrhovnoj vlasti - kralj je proglašen vrhovnim poglavarom engleske crkve. Zatim je pravno regulisan kraljev razvod braka sa Katarinom Aragonskom a kraljeva deca sa Anom Bolen proglašena su naslednicima prestola.
Papa je već 1535. potpisao bulu o ekskomunikaciji Henrija VIII ali je ona obznanjena tek 17. decembra 1538. godine. U vrhu engleske državne uprave i crkve otpora je bilo malo. Poznatom misliocu i humanisti, bivšem kancelaru, ser Tomasu Moru i biskupu Ročestera Fišeru odrubljena je glava zbog odbijanja da zakletvom priznaju prevlast kralja u odnosu na papsku vlast. Prost svet je, kako je to inače čest slučaj u verskim stvarima, više pažnje obraćao na spoljne manifestacije. Promene u bogosluženju, ženidba sveštenika ostavljale su ga u nedoumici i često izazivale sumnju i gundjanje. Začudo, većih i po vlast opasnijih, izliva nezadovoljstva nije bilo mnogo. Ostala je upamćena pobuna poznata kao “Hodočašće milosrdja” - u severnim grofovijama diglo se na ustanak nekoliko hiljada katolika, sveštenika i laika. Pobuna je ugušena nakon nekoliko desetina smrtnih kazni. Poznat je i slučaj “opatice iz Kenta”. Elizabeta Barton je bila priprosta žena koja je bolovala od epilepsije i u transu imala proročanske vizije. Primljena je u manastir St. Sepulchre u Kentreberiju. Postala je neka vrsta Engleske Jovanke Orleanke. Kontaktirali su je papski ambasadori i ona je počela da predskazuje da će Henri za mesec dana prestati da bude kralj i da će umreti za 6 meseci pošto napusti Katarinu Aragonsku. Izgleda da su uticaj na opaticu vršili i Jorkisti. Elizabeta je uhapšena i zajedno sa četvoro svojih sledbenika pogubljena.

1.3.ukidanje manastira

Veliku prekretnicu u verskom ali i društveno-ekonomskom pogledu predstavljalo je ukidanje manastira. U Engleskoj je u to vreme bilo 563 manastirske zajednice u kojima je živelo oko 7.000 redovnika 2.000 opatica i oko 35.000 svetovnjaka u različitom položaju. Ima više uzroka zbog kojih su manastiri raspušteni. Savremenici su u prvi plan isticali verske razloge - medju reformatorima preovladavalo je mišljenje da se monaški život zasniva na krivo tumačenim i izvitoperenim hrišćanskim idealima. Inistiralo se na tome, delimično opravdano, da su monasi malo posvećeni molitvi i radu i da vreme provode u dokolici čak i da upražnjavaju sve vrste poroka. Mnogi manastiri su zahvaljujući zadužbinama imali vrlo velike zemljišne posede kao i znatnu pokretnu i nepokretnu imovinu. Savremenici su (verovatno preterujući) tvrdili da se dve trećine agrarnog zemljišta u Engleskoj nalazi u rukama crkve. To je privlačilo gramzive lendlordove i krunu.

U leto 1535.godine, sa ovlaštenjima koje je imao kao nadzornik, Kromvel je bio na čelu komisije koja sprovela službeni obilazak manastira. Izveštaj koji su potom podneli sadržavao je najcrnju moguću sliku o stanju u manastirima koja se samo delimično zasnivala na činjenicama. Na osnovu toga parlament je 1536.doneo prvi Akt o ukidanju na osnovu koga su raspušteni manji manastiri, oni koji su imali prihod ispod 200 funti godišnje. “Hodočašće milosrdja” u kome je učestvovao veliki broj sveštenika i monaha iskorišćeno je da se pod vidom kazne konfiskuje imovina opatija koje su bile povezane sa ustankom. Posle toga, pod pritiskom Kromvelovih agenata, popuštali su i opati drugih manastira čije je ukidanje naknadno legalizovano drugim Aktom o ukidanju (1539). Poslednja je bila ukinuta opatija u Velthamu, marta 1540. godine.
Problem brojnih monaha, opatica i laika koji su živeli u manastirima rešen je tako što su opati dobili velike penzije, monasi i monahinje manje a redovnici i laici su raspušteni bez naknade. Neki od njih su se uključili u svetovni život pa i osnivali porodice, drugi su potražili utočište na kontinentu a nevelik broj je nastavio da živi u malim zajednicima smeštenim u privatnim kućama.

Otpor ukidanju manastira bio je slab i sporadičan. Od crkvenih velikodostojnika koji su sedeli u parlamentu niko se nije ozbiljnije suprotstavio. Negodovanja i manjih pobuna bilo je medju monasima i seoskim stanovništvom koje je živelo u blizini manastira.

U ruke države dospela je ogromna imovina. Propisom iz 1536. osnovan je poseban sud sa zadatkom da prima manastirsku svojinu i njome upravlja. Ispočetka je namera bila da manastirska imovina sačuva u vlasništvu države i da se od nje uzima godišnji prihod. Prihodi od manastirskih imanja tri puta su nadmašivali dobit koju je kralj imao sa svojih domena. Da je tako ostalo kraljevi bi znatno ojačali svoj položaj u odnosu na paralment. Medjutim, Henri je potorošio ogromne sume novca za rat u Francuskoj (1543-1546) pa su posedi počeli da se izdaju u zakup i to često državnim službenicima. Kasnije su neki posedi ponudjeni na prodaju. Do Henrijeve smrti 2 trećine dobara je već prešlo u ruke krupnog plemstva, džentrije i slobodnih seljaka. To je značilo pravu ekonomsku i društvenu revoluciju. Znatno je porasla moć onih koji su na ovaj način uvećali svoja imanja. To je uticalo na razvitak krupnog poseda koji je već znatno porastao u procesu ogradjivanja što se odrazilo na karakter poljoprivredne proizvodnje. Sitno seljaštvo već je bilo desetkovano i oslabljeno a sada je suočeno sa oštrom i nedostižnom konkurencijom lendlordova.

1.4. osobenosti Henrijeve reformacije

Sve ove mere još ne znače da je reformacija u Engleskoj bila radikalna - naprotiv. U pogledu dogme i bogosluženja vrlo se malo toga promenilo za vreme Henrijeve vladavine. Henri nije bio naklonjen protestantima. On nije pobijao katoličku teologiju nego samo propise o organizaciji crkve i metode upravljanja crkvom. Zbog toga verske strasti nisu bile tako jako ispoljene kao na kontinentu. On je progonio tvrdokorne katolike ali i one koji su bili za nastavak reforme. U Šest članaka iz 1539. godine iznova su potvrdjena temeljna načela katoličke teologije izuzevši papin autoritet. Potvrdjeni su transupstancija, celibat sveštenika, ispovedanje na uho - sveštenika, pričest u jednom obliku. Ovih šest članova su do kraja Henrijeve vladavine vredeli kao zakon koji se morao poštovati.
Ipak, vrata reformaciji su u Engleskoj bila odškrinuta. Uticaji sa kontinenta su se osećali još od pojave Lutera i njegovog učenja. U Kembridžu se u krčmi “Beli Konj”sastajao krug reformaciji naklonjenih avgustinskih fratara - Robert Barns, Hju Latimer, Tomas Bilini, Majls Kaverdejl. Oni su, prirodno, bili zainteresovani za teološke rasprave i društvene promene u Nemačkoj koje je izazvao Martin luter, inače pripadnik njihovog reda. Ova mala grupa prozvana je “Nemačka” a raspala se već 1525. godine. Pristalice radikalne reformacije počele su da odlaze u Nemačku i Švajcarsku, da proučavaju i slede tamošnje reformacione tokove. Jedan od ovih emigranata bio je i Vilijem Tindl koji je u Vormsu 1525-26. štampao prvi engleski prevod Novog Zaveta. Majls Kaverdejl, avgustinac iz Kembridža, štampao je u Cirihu 1535. potpuni engleski prvod Biblije. Tomas Kromvel bio je umereni zaštitnik reformatora. Naručio je Bibliju na engleskom, koja se zasnivala na prevodima Tindla i Kaverdejla za sve parohijske crkve u Engleskoj. Biblija je štampana u Parizu i Londonu 1538-39. a novo izdanje usledilo je već 1540. godine. Konzervativni crkveni krugovi i sam kralj Henri VIII smatrali su da dostupnost Biblije širem krugu čitalaca može imati nepovoljne posledice po veru i moral - mogućnost da svako čita Sveto pismo dovelo bi do samostalnih tumačenja i u krajnjoj liniji do razbijanja konfesionalnog jedinstva u zemlji. Henri je 1543. zabranio ne samo jeretičke knjige nego i “veštačke, pogrešne i neistinite” prevode Biblije uključiv i Tindejlov. čak je i čitanje odobrenih prevoda ograničeno. U crkvi su Bibliju smeli da čitaju samo sveštenici i lica postavljena od kralja. U privatnim kućama plemićima je bilo dozvoljeno da čitaju Bibliju svojim ukućanima; trgovci i žene plemenitog porekla mogli su je čitati samo za sebe; ostalima - ženama, šegrtima, slugama i osobama iz nižih slojeva - društva čitanje Biblije nije bilo dozvoljeno.

2. Kraljev lični život i njegov uticaj na politiku

Ana Bolen je septembra 1533. rodila ćerku Elizabetu, buduću kraljicu. Muškog naslednika nije bilo što je razočaralo kralja. Tri godine docnije kraljica je pobacila što je za Henrija bio znak (verovatno i opravdanje) da je Bog protiv braka. Ana Bolen je optužena za preljubu i maja 1536. pogubljena. Desetak dana docnije Henri je, privatno bez pompe, venčao Džejn Sejmur ćerku skromnog viteza. Ona mu je rodila jedinog sina, budućeg kralja Edvarda VI, i po porodjaju ubrzo umrla, oktobra 1537. godine. Četvrti kraljev brak sklopljen je januara 1540. iz političkih razloga na poticaj Kromvela. Nevesta je bila Ana od Klevea, kćer protestantskog kneza male nemačke državice. Brak je trebao da utre put savezu sa nemačkim protestantskim velmožama u duhu politike suprotstavljanja Karlu V i Fransoa I. Ana je bila prostodušna provincijska knjeginjica, neprivlačnog izgleda što je razočaralo Henrija i čim je potreba sa savezništvom prestala izdejstvovao je razvod. Ana je dobila doživotno izdržavanje u Engleskoj. Glavom ovaj put nije platila kraljica nego Kromvel. Kromvelov pad bio je iznenadan. Još aprila 1540. bio je u kraljevoj milosti čak je proizveden za erla od Eseksa. Protiv njega su istupili vojvoda od Norfolka i Tomas Gardiner . Norfolk je na dvoru bio najistaknutiji zagovornik interesa stare aristokratije koja se protivila usponu sposobnih ljudi niskog porekla kakvi su bili Vulzi i Kromvel i reformama koje su ovi sprovodili. I Norfolk i Gardiner bili su konzervativni u verskom pogledu. Protivili su se korenitijoj reformaciji veroučenja na kojoj je nastojao Kromvel. Sada su dočekali svoj trenutak. Napali su Kromvelovu spoljnu politiku približavanja nemačkim protestantima kao promašenu i optuživali ga da je jeretik koji želi da uvede protestantizam u Englesku. Kralj je i iz ličnih razloga bio kivan na Kromvela zbog braka sa Anom od Klevea i ovaj je 10. juna 1540. uhapšen i sproveden u Tauer. Bez pravovaljanog sudskog postupka osudjen je i pogubljen 29. juna. Sada je na dvoru prevladao uticaj Norfolka i Gardinera. Henri je bio zadovoljan sa Gardinerovom politikom koja je bila protiv radikalnije reformacije u Engleskoj. Na sam dan Kromvelovog pogubljenja oženio se Norfolkovom nećakom, 16-godišnjom Katarinom Hauard. Posle toga Henri nije više nikoga izdizao na položaj kancelara. Verovao je (pogrešno) da je dovoljno vredan i mudar da bi sam vodio državne poslove. Pošto prvog ministra nije bilo kraljev savet je sada morao da se sastaje svakodnevno (što do tada nije bilo uobičajeno) kako bi sproveo u delo Henrijeve odluke. To je dovelo do velikih promašaja, naročito u spoljnoj politici, koji su znatno pogodili državnu blagajnu. U unutrašnjoj politici Henri je uspešno obuzdavao i konzervativnu i reformnu struju. Posle dve godine braka sa Katarinom Hauard, izbio je skandal koji se tragično okončao. Ispostavilo se da je Katarina pre Henrija imala nekoliko ljubavnika a da je u toku braka sa kraljem održavala ljubavnu vezu sa jednim svojim rodjakom. Tako je i peta žena Henrija VIII završila na gubilištu. Kralj se šesti (i poslednji put) oženio Katarinom Par koja je već dva puta ostajala udovica. Norfolk i Gardiner su diskreditovani i pali u nemilost. Ustupali su mesto mladjoj generaciji državnika koji su stupali na političku scenu - Edvardu Sejmuru i Džonu Dadliju.

3. Spoljna politika

U spoljnoj politici Henri je oživeo anahronistični duh viteškog suparništva sa Francuskom iz Stogodišnjeg rata i uvukao Englesku Italijanske ratove. Pored želje da bude ovenčan ratnom slavom Henri VIII je Fransoa I koji je bio približno istih godina, fizičke pojave, interesovanja i temperamenta doživljavao kao neku vrstu ličnog suparnika. Delimično se rukovodio namerom da plemstvu pruži priliku da svoju ratobornost i energiju isprazni na strani umesto kod kuće. Pokušaji da se osvoji Francuska, izvuče korist iz sukoba Habsburgovaca i Valoa i izbori dominatan položaj Engleske u evropskoj diplomatiji bili su besmisleni i neuspešni a koštali su mnogo krvi i novca. Henri VII je, doduše, ostavio punu riznicu ali je već raskošan dvorski život njegovog naslednika počeo da je prazni. Kontinentalne sile, Francuska, Španija i Carstvo su se otimale za Englesko savezništvo ali su bile dovoljno moćne da slabiju Englesku u kritičnim momentima sasvim napuste i zanemare njene interese. Henri je u ratu 1511-1514. pristupio Svetoj ligi osnovanoj protiv Francuske. Sa svojim tastom Ferdinandom Aragonskim pokušao je 1512. invaziju Akvitanije. Tu su Englezi ostali kratkih rukava a malu korist su, preko njihovih ledja, izvukli Španci. Drugi pohod na Francusku usledio je 1513. i Englezi su imali uspeha kod Gingata u “Bici mamuza” i zauzeli Teruan i Turne. Iste godine u bici kod Flodena Englezi su potukli francuskog saveznika, škotskog kralja Džemsa IV, koji je tom prilikom i poginuo. Sledećih sedam godina Engleska se ograničila, uglavnom, na diplomatsku aktivnost. Henri se 1520. sastao i sa francuskim kraljem i sa carem - sa Fransoa I juna kod Ardra u Pikardiji a sa Karlom V maja u Londonu i jula u Gravelinu u Nizozemskoj. U toku 5. i 6. italijanskog rata (1521-26, 1526-1530) Henri je najpre pokušao da igra ulogu posrednika. Misiju tobožnjeg pomiritelja obavio je Vulzi kao sasvim licemernu diplomatsku igru - Engleska je ušla u rat protiv Francuske. Henri je oktobra 1523. uzalud pokušavao da zauzme Bulonj a njegovo napredovanje prema Parizu osujećeno je zbog toga što je vojska bila iscrpljena i desetkovana boleštinama. Zbog nedostatka novca Henri je opet svoje učešće u evropskim dogadjajima ograničio na diplomatske smicalice. Engleska je sklopila separatni mir sa Francuskom 1525. pošto je Vulzi primio veliko mito od Lujze Savojske majke Fransoa I koji je posle poraza kod Pavije bio zatočen u Madridu. Henri je u ratu 1542-44. kao saveznik Karla V po treći put izvršio invaziju na Francusku. Velika armija iskrcala se u Kaleu juna 1544. godine a kasnije se kralj lično stavio na njeno čelo. Zauzeo je Bulonj ali nije uspeo da napreduje ka Parizu kao što je obećao svom savezniku. Posle neuspešnog pokušaja Francuza da povrate Bulonj, sklopljen je mir u Ardru, juna 1546. godine kojim je ugovoreno da se Bulonj vrati Francuskoj u roku od 8 godina za naknadu od 2 miliona kruna što je bila mala kompenzacija za pogubne troškove koje su Englezi imali. To je prinudilo Henrija VIII na razne nepopularne finansijske mere - smanjenje vrednosti kovanog novca, da uzme zajmove sa velikom kamatom od antverpenskih bankara, da protraži dobit stečenu sekvestracijom manastriskih poseda.
Krajem 1546. Henri VIII je već bio skrhan bolešću. kretao se samo u kolicima koja je specijalna mašinerija podizala na sprat. Umno je bio do kraja priseban. Umro je 28. januara 1547 u 56 godini. Sahranjen je uz veliku pompu.

”Henri VIII bio je okrutan, snažan, sebičan i bez velikodušnosti, čak i u vreme sjaja svoje mladosti uklonio je Empsona i Dadlija i, kako su godine prolazile, ono što je u njemu bilo nesebično izjeo je prožrdrljivi egoizam...Bio je krajnji realista; njegov princip bila je efikasnost; bio je sam sebi Bog u državi koju je personifikovao; Ipak, njegov narod prihvatao ga je onakvog kakav je bio, nema pomena da su njegova okrutna vešanja i spaljivanja proizvela ogorčenost u narodu čak ni preteranu ogorčenost u srcima onih koji su bili njegove nesrećne žrtve - kralj je bio kralj a zakon je bio zakon...Nejasno se sećajući ratova ruža i nedovoljno obavešten o pokoljima i patnjama u Evropi, engleski narod je znao da je u Henriju imao velikog kralja.
Admin
Admin
Admin

Broj poruka : 47
Datum upisa : 09.10.2009
Godina : 36
Lokacija : Smederevo/Novi Sad

https://novivek.forumsr.com

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu