novi vek
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

EDVARD VI (1547-1553)

Ići dole

EDVARD VI (1547-1553) Empty EDVARD VI (1547-1553)

Počalji  Admin Sub Okt 10, 2009 1:08 pm

EDVARD VI (1547-1553)

1.Kraljeva ličnost - vladavina protektora

Edvard VI bio je dete Henrija VIII iz njegovog trećeg braka sa Džejn Sejmur. Kada je stupio na presto nije imao punih deset godina a umro je pre no što je navršio 16-stu. Obrazovan u humanističkom duhu (dobro je vladao latinskim, grčkim i francuskim) bio je zreo i prilično samosvojnog mišljenja za svoje godine. Interesovali su ga teološki problemi i bio je ubedjeni protestant tako da je najizrazitije obeležje njegove kratkotrajne vladavine radikalizovanje reformacije u Engleskoj.

Državu su praktično vodili njegov ujak Edvard Sejmur, vojvoda od Somerseta, i Džon Dadli, vojvoda od Nortamberlenda, koje je izdigao Henri VIII pred kraj svoje vladavine. Sejmur je odrastao na dvoru i stekao veliko diplomatsko i vojničko iskustvo. Pošto su, dok je Henri živeo svoje poslednje sate, uklonjeni Norfok i Gardiner krio je dva dana kraljevu smrt dok nije obezbedio svoj položaj - proglasio se tutorom mladog Edvarda VI i protektorom države. Somerset je bio ohol i ambiciozan ali i idealista - i on i Dadli su bili uvereni protestanti. Bacio se odmah na ostvarenje ambicioznog političkog programa čije su najbitnije pretpostavke bile rešavanje problema sa Škotskom i Francuskom; postepeno sprovodjenje reformacije kao i rešavanje ekonomoskih i socijalnih problema. Malo je od toga uspeo da ostvari.

2.Produbljivanje reformacije

Dve najistaknutije ličnosti engleske reformacije iz Edvardovog vremena su protektor Somerset i Kentreberijski nadbiskup Tomas Kranmer. Zakon od šest članova je odmah posle Henrijeve smrti stavljen van snage. Otpočelo je slobodno širenje protestantskog učenja. Dozvoljeno je uklanjanje kipova i menjanje izgleda crkava. u julu 1547. Izdati su sudski nalozi da se kipovi uklone a da se Novi Zavet čita na engleskom. Doneta je odluka, 1548, da se pričest deli u oba vida a propisom iz februara 1549. dozvoljeno je sveštenicima da se žene. Biskupi koji su odbili da slede reformaciju smenjivani su sa položaja - Boner iz Londona, Gardiner iz Vinčestera, Tanstal iz Darema i dr. Jedna od najznačajnijih ličnosti reformacije u Engleskoj još u Henrijevo vreme bio je Tomas Kranmer. Obrazovan čovek i tiha naučnička priroda, bio je član uprave Isusovog koledža u Kembridžu. Učestvovao je u poslovima oko kraljevog razvoda i postavljen je za ambasadora kod cara Karla V. Po smenivanju Vulzija, naimenovan je za Kentreberijskog nadbiskupa. To nije želeo i nadajući se da će naimenovanje biti opozvano putovao je polako kroz Evropu. Pokorio se kraljevoj volji. On je održao sudjenje u Dansteblu na kome je razveden brak Henrija VIII sa Katarinom Aragonskom. U politiku se nije mešao i to je bio razlog što je preživeo Henrijevu vladavinu mada ga je bio glas da je protestant, što je nekim svojim istupima jasno potvrdio. Kada su raspušteni manastiri mirno se sa time saglasio, mada je želeo da se njihova imovina upotrebi za školstvo i pomoć sirotinji. Malo je bio posvećen crkvenim poslovima - “crkvom se upravljalo pre uz njegovu saglasnost nego po njegovom naredjenju.”Najveći deo vremena provodio je u učenju i fizičkom vežbanju. Kranmerov lični prijatelj Tomas Kromvel, kao i čitav niz prelata, stradali su zbog protestantskih uverenja Kranmer je uglavnom ćutao, samo privatno se izjašnjavajući u korist osudjenih. Doduše, istupio je hrabro u Gornjem domu kada se usprotivio Zakonu od šest članova. Henri VIII ga je zbog ličnog poštenja cenio, mada su mu bili poznati nadbiskupovi stavovi, pa ga je uvrstio i u izvršioce svog testamenta.

Reformatori su želeli da prvo ukinu latinsku misu i uvedu bogosluženje na narodnom jeziku. U martu 1548. objavljen je Litirgijski red pričešća. Propisom o jednoobraznosti ukinuta je latinska misa i uvedeno novo bogosluženje. Novi obred temeljio se na takozvanoj Knjizi opštih molitava (Book of Common Prayer). Molitvenik je dva puta izdan 1549. i 1552. godine. Ova dva izdanja bitno se razlikuju u svom definisanju odredjnih važnih pretpostavki hrišćanskog učenja. Malo je knjiga koje su bile od tako važnog značaja za englesku kulturu. Njihova važnost ogleda se u tome što je u njima propisano bogosluženje koje se, uz neznatne izmene, vrši u Anglikanskoj crkvi do danas; što, razumljivo, obred odražava crkvenu doktrinu koja je izvršila ogroman uticaj na uobličavanje duhovnog nasledja engleskog naroda uključujući i jezik.

Molitvenik je delo grupe od trinaest teologa koji su poznati pod nazivom Vindzorska komisija. Ipak, najvažniju ulogu u radu ove komisije imao je Kranmer i knjiga nosi pečat njegovog ličnog genija. “Liturgije se ne prave, one izrastaju iz vekovne pobožnosti.; ali ako je ikad neka liturgija mogla biti delo jednog jedinog uma, ovaj molitvenik je potekao od jednog učenjaka sa nepogrešivim osećanjem za narodnu molitvu.”U doktrinarnom pogledu Molitvenik je oblikovan prema načelima luteranskog bogosluženja. To se očituje u težnji da služba bude razumljiva običnim vernicima i da bi oni od pukih posmatrača mogli da postanu aktivni učesnici u liturgiji. Luteranske službe bile su prilagodjene službe iz srednjeg veka pa se Kranmer ugledao na engleske srednjevekovne liturgije posebno Sarum. Sam Kranmer nije bio zadovoljan knjigom. On je u verskom pogledu evoluirao. Približio se učenju o pričešću kakvo su zastupali švajcarski reformatori,posebno Cvingli. Zbog toga se, mada na prvi pogled gotovo istovetnog sadržaja, molitvenici iz 1549. i 1552. u doktrinarnom pogledu bitno razlikuju. Najvažnija je razlika u rečenici koja se izgovara pri dodeljivanju Pričesti:
1) knjiga iz 1549:”Telo našeg Gospoda Isusa Hrista koje se predalo za tebe, neka čuva tvoje telo i dušu za večni život.”
2) knjiga iz 1552:”Uzmi i jedi ovo u sećanje da je Hrist umro za tebe i hrani se njime u vernom svom srcu sa zahvalnošću.”
Formula iz 1552. jasno odražava Cvinglijev stav da je pričešće samo simbolična uspomena na Hristovu žrtvu i da nema transupstancije (tj. da se hleb i vino ne pretvaraju u telo i krv Hristovu, i da Hrist nije ni duhovno ni telesno prisutan pri obredu).

Anglikanska crkva zadržala je u spoljnom pogledu još mnoge ostatke rimokatoličkog obreda - crkvenu hijerarhiju, svešteničke odežde, klečanje u crkvi, pomazanje uljem, upotreba znaka krsta pri krštenju, prstena pri venčavanju, formalna i liturgijska priroda molitvi itd. Zbog toga su joj reformatri sa kontinenta mnogo prigovarali.
Prost svet je obično nepoverljivo gledao, ne toliko na promene u veroučenju, koliko na promene u obredu. U Kornvolu je 1549. izbila pobuna u koja je ostala upamćena po imenu kojim su ustanici podrugljivo nazivali bogosluženje na engleskom - “Uskršnja igrarija”.

3.Ustanak Keta

Jednu od najdramatičnijih epizoda u borbi engleskog seljaštva protiv ogradjivanja predstavlja ustanak Roberta Keta koji je izbio 1549. u Norfoku, u poljprivrednom pogledu naprednoj engleskoj grofoviji. Robert Ket je bio sitni plemić koji je imao kožarsko preduzeće. “Mi ne možemo dalje, skrštenih ruku, da trpimo samovolju aristokratije i seoskog plemstva; bolje nam je da se latimo oružja, da uskovitlamo nebo i zemlju no da podnosimo takve užase...Poskidaćemo ograde i plotove, zasućemo jarkove, vratićemo opštinsku zemlju i sravnićemo sa zemljom sve ograde, postavljene sramnom podlošću i bezosećajnošću. Zaslepljeni gnevom, ustanici su u znak protesta poklali 20.000 ovaca. Na stranu ustanka prišli su široki slojevi grada Noriča. U programu od 29 tačaka seljaci su zahtevali izvršenje postojećih zakona protiv ogradjivanja; da se lendlordovima potpuno oduzme pravo učešća u korišćenju opštinskih pašnjaka; zahtevana je sloboda šuma, reka i lova i ribolova; oslobodjenje seljaka od kmetske zavisnosti; pravo seljaka da biraju sveštenika koji će savesno vršiti svoje obaveze; ukidanje naturalne crkvene desetine i njeno zamenjivanje 10% novčanom dažbinom. Ustanak je ugušen. Uz pomoć najmljenih nemačkih landsknehta Vorikove trupe su na juriš zauzele Norič i u njegovoj okolini potukle seljačke odrede zahvaljujući taktičkoj grešci vodja ustanka. Na stotine seljaka je povešano. Ket je, okovan u lance, sa bratom Viljemom odveden u London i osudjen na vešanje i čerečenje. Usledio je i Somersetov pad. Smatralo se da on snosi dobar deo krivice za izbijanje ustanka. Somerset je bio jedan od onih koji su osudjivali ogradjivanje tvrdeći da su vinovnici socijalnih nevolja gramzivi zemljoposednici. Doneo je proklamacije protiv ogradjivanja i ustanovio komisije koje su trebale da se pozabave ovim problemom. Podrčavao je Džona Hejlsa koji je pokušavao da donese zakone o zabrani ogradjivanja i špekulacija i zaštiti seljake od proterivanja. Njegovi protivnici optuživali su ga da je ovakvom politikom podsticao nerede u zemlji. Doduše, Ketovi ustanici su zaista verovali da je “dobri vojvoda” na njihovoj strani. Vorik je ubedio plemstvo da je ustanak u Norfoku delo Somerseta i smenio ga na mestu protektora. Posle obračuna sa ustanicima 1550. godine, potvrdjeni su srednjovekovni statuti - Mertonski (1235.) i Vestminsterski (1285) kojima je sankcionisano zauzimanje opštinskih pašnjaka od strane lendlordova i njihovo ogradjivanje.

Admin
Admin
Admin

Broj poruka : 47
Datum upisa : 09.10.2009
Godina : 36
Lokacija : Smederevo/Novi Sad

https://novivek.forumsr.com

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu